Komentar na tekst “Nova suradnja”
Josip Mayer/ 10.05.2019./ Dobro nam došla! Slično i meni ide, osobno sam i sam napisao u HGB već prilično različitih priča o mom životu u iseljeništvo. Vjerujem da će i u Vašim životnim pričama mnogi sami sebe pronaći, možda će netko od čitatelja napisati i po koju svoju životnu priču. Ne bih ja sada nikoga osuđivao, niti nagađao o ničijim sudbinama, zašto se je netko iselio, ili da li se je mogao, ili nije mogao vratiti. Čudi me danas ovo današnje iseljivanje mladih, pa si mislim, kako bi bilo, da se mladi bolje i kvalitetnije organiziraju, nego što se danas iseljavaju. Umjesto batina, da uzmu u ruke mrkve. I da sa svojim znanjem, umom i pameću, istinskim diplomama, isteraju sve uhljebe iz Hrvatske, gdje god se oni nalazili, odozgo na prema dolje. Već time bi nam svima zajedno pošlo na bolje.
…
Ante Karačić/ 09.05.2019./ Puno je sličnih sudbina. Samo što se rijetki odluce da nešto napišu o tome. Vrijeme brzo ide i sve se zaboravlja tako da sve što nije napisano ispada da se nije ni dogodilo. Zato, svaka čast Dubravki! Neki su otišli što su morali i nisu se imali gdje vratiti a na žalost, neki su otišli kasnije zbog raznoraznih razloga. Mislim da su svi oni imali šanse da ostanu ali se nisu dovoljno borili. Moje iskustvo govori, kada bi se povijest ponovila, nikada ne bi otišao ali jednom kada odeš, ne razmišljaj više o povratku. Vraćaju se samo oni koji nisu uspjeli u novoj sredini ili oni koji su nešto uprskali.
Komentar na tekst “Zašto sam otišla”
Josip Mayer/ 10.05.2019./ Nisu meni smetale ni plave, ni zelene, ni crne boje, kao mladiću takova mi razmišljanja nisu padala na pamet. Znao sam da se ne mogu u tim godinama boriti protiv onog režima. Onda su bili šuškavac i najlonske košulje u modi, a da bi si ih mogao i sam priuštiti i koješto više, osobno sam otišao u Njemačku još skoro kao dijete, prije točno 54 godine, upravo radi slabijih socijalnih obiteljskih razloga. Znao sam da ću i tamo morati puno raditi, da me neće čekati, ni padati gotovi pohani šnicli, sami od sebe, u usta. Ali sam vjerovao, što se je kasnije i potvrdilo, da će mi biti puno bolje, nego da sam ostao, u tadašnjoj mi rodnoj domovini. Danas kada imamo svoju vlastitu, suverenu i demokratsku domovinu, čudi me toliko iseljivanje mladih, visoko školovanih i obrazovanih ljudi, da dozvole uhljebima razne provokacije, da ih progone. Da se danas na demokratski i pravni način, ne izbore, za svoja prava u rodnoj si domovini Hrvatskoj.
…
Jadranka Ivanović-Bolog/ 09.05.2019./ Kada bi smo pričali o stvarnim razlozima zašto smo otišli, svatko ponaosob, najsigurnija konstatacija gledano statistički bila bi u većini – zbog rata, ne zbog tamo nekog socijalizma, gastarbeiterske djece koja su nosila vedre boje, a mi neke tamne i sve isto iz Name… Ne znam čemu ova laž? Ja sama ne bih nikad zamijenila ono vrijeme djetinjstva i mladosti koje sam imala za bilo kakvu gastarbeitsku komociju i standard i ni za koji novac. To što sam ili smo zadržali u trajnom sjećanju je najveći kapital i izvor energije, kako emocionalne, duhovne tako i bilo koje druge. Otišli smo i zbog sadašnjeg sistema beskrupulozne pljačke već i onako siromašnog i gladnog hrvatskog puka i radnika, zašto to ne napišeta gospođo Lisak ? Zar su stvarne vrijednosti u današnjem društvu to što vi ovdje spominjete, zar je to vrijedno napuštanja Domovine? Ja bih se i dan danas vratila i vrlo rado bila sa svojim roditeljima da mi netko garantira jedan prosječan, pristojan dohodak i radno mjesto u mojoj struci. Čime se još može kupiti dostojanstvo, pitam se? Pogotovo ova rečenica iz vašeg dnevnika- Ah, da sam barem Njemica … I nije istina da smo bili siromašni, to nikako.