tekst: Eleonora Rozalija Vrček
Moj zaručnik i ja
Josip sporo vodi blago i milo magare na kojem sjedim, kamenom cestom pazeći ga svake neravnine.
Ljuljam se lagano uspavljujući nemir. Još dan putovanja.
Zabrinutost se ogledava u Josipovim rukama kojima nosi dragocjeni teret svojeg života na ležaj, dodaje vrč vode. Ognjište topline uredi kamenjem, nasloni me na svoje grudi i nutka hranom.
“Uzmi pogače i smokava, moraš biti jaka!”
Nisam gladna, nestrpljiva sam. I Dijete. Želi van, prodisati svojim dahom, vidjeti vlastitim očima. Sutra. Osjećam.
Dlanovi mi leže na oblini trbuha, Emanuel kretnjama mijenja mu oblik.
Josip je onog dana, prije pola godine, kad se vratih iz Elizabetinog doma, rekao:
“Ti si kalež života, čudo koje ni jedno muško biće nije iskusilo. Zbog ljubavi prema Tebi i svemu Tvome u Tebi što je zbog Tebe i moje, Zakon Staraca neću poštovati. Gabrijel mi izreče blagoslov Božji nakon toga. Moja je vjera kao i ljubav prema Tebi i Djetetu, velika i bez sumnje.”
Srce usamljene ratnice – majke Nepobjedive koje je strepeći kucalo, spojilo se dušom Zaručnika svojeg.
Kako da ga ne ljubim? Kako da mu ne vjerujem?
Josipove grudi su tvrđava naša i dom naš.
Spokojno, obavijeni noći, grijemo se kraj ognja. U daljini, na brijegovima tihim, čeznutljivim blejanjem janjad doziva majke. Vatre pstira zvijezde su neba.
Na Istoku je repatica, okrenuta prema Betlehemu i obasjava put Rimljana.
Bože, molim Te, o Svevišnji, dozvoli nam da ovu noć, još samo tu jednu, jedinu, budemo radosni roditelji koji očekuju dolazak svog Čeda.
Samo takvi.
Josip i ja i djetešce u meni.
Jer već sutra Emanuel će pripadati Svijetu i bit će Ljubav Tvoja. I Svijet će se radovati dolasku Krista Kralja.
Molim Te, još samo noćas.
Eleonora Rozalija Vrček