Sven Adam Ewin
Ja pišem pjesmu. Ali me nešto koči.
U glavi prazno… Napustio me patos.
Ostavljam pero i k nebu dižem oči;
Pa hodam dalje, ko zadnji desperados.
.
Svud goli pijesak. Do ničega mi nije.
Sanjam jezero. Lutam i mijenjam pravce.
Žudim pronaći Oazu Poezije,
Pa gol da skočim u jezero naglavce.
Hladnom jezeru pa da se spustim do dna;
Srebrne ribe da uokolo gonim;
Da sa mnom pliva i Euterpa zgodna;
Čas u jezero… pa čas da u nju ronim.
A ona potom, negdje na rubu šume,
Puna stihova – trajno da uđe u me.