piše: Stjepan Poljaković
Pamtim film „Taras Buljba“ po sceni u kojoj Kozaci, da bi dokazali svoju hrabrost hodaju po dasci koja premošćuje rupu u kojoj je divlja zvijer.
Život bolesnika možemo u jednu ruku opisati upravo tako, hod po tankoj i uskoj dasci zvanoj zdravlje iznad provalije u kojoj se krije zvijer u liku bolesti.
Jedna krilatica s „fejsa“ nasmijala je na tisuće ljudi. „Nema zdravih, ima samo nepregledanih“. To je u mnogome istina, a opet, koliko puta ste čuli: “Nemoj mi samo o bolesti… Dosta mi je priča o bolesti…“
Tko razuman želi takve priče? A onda, tko razuman odbija pričati o bolesti ako i kad postane svjestan da je ona sastavni dio života i da se kad-tad moramo upustiti u koštac, kad-tad moramo krenuti preko daske ma koliko se bojali. Ako nas to već čeka, idemo tome pristupiti afirmativno, motivirano i s vjerom u sretan ishod.
Ima jedan apsurd kojeg sam osobno primijetio, onda kada nam ohrabrenje najviše treba, znaju nas iritirati floskule sa strane: „Drži se, misli pozitivno, vjeruj, ne gubi nadu itd itd“.
Moramo li doista uvijek biti sretni, jaki, zadovoljni, hrabri ? Kada i koliko dugo imamo pravo osjećati se ispuhano, beznadno, imati gomilu pitanja, pustiti suzu nad vlastitim usudom?
Idemo opet na onu dasku. Moj je poznanik jednom hodao livadom i pjevao iza glasa, našao se pred kanalom preko kojega je ležala daska, krenuo je, okliznuo se, upao je u kanal ali je nastavio pjevati i puzati u isto vrijeme. Htio je da ga nitko ne vidi, a ako ga tko i vidi htio je pjevanjem dati do znanja da mu nije ništa, da ga ništa ne ometa u namjeri da pređe kanal i da veselo pjeva.
Za razliku od dokonih, pijanih i avanture željnih Kozaka iz uvoda u članak, većina nas nastoji biti spremna za prelazak daske, ali ju ne prelazi bez velike potrebe.
Zapravo, svi nastojimo naći obilazni pravac, ako možemo poduzimamo sve što je u našoj moći da ne testiramo svoju hrabrost gdje ne moramo.
Nekad nastojimo kao moj poznanik da ako već padnemo, klonemo duhom, preko svega pređemo i nastavimo tako da što manje ljudi primijeti koliko nam je teško.
Za naše je dobro, da dok taj prelazak daske s obje strane ponora traje, imamo trezvene i dobronamjerne ljude koji će navijati da uspijemo a ne uživati u našem padu u ponor.
Puno nas podsvjesno ili svjesno vjeruje u pravilo sjetve i žetve, dakle, ako se raduješ tuđem padu, zlu, ne čudi se ako ti se to na neki način vrati.
A s druge strane, ako si nekome pružio podršku dok je prelazio ponor možeš računati na njega ili nekoga koga će Bog zbog tvoje pravednosti a svojeg milosrđa poslati da ti podršku kad dođeš na red za prelazak ponora.
Događat će se da pri se pri prelasku zaljuljamo, posumnjamo, klonemo duhom, izgubimo cilj pred očima, promijenimo fokus, umjesto u kraj, drugu obalu, gledat ćemo u ono preko čega prolazimo, to je normalno i prirodno. Ako su u strahu velike oči, nemojte se čuditi da zvijer zvana bolest u vašim očima bude veća no što u stvari jest.
Poželjet ćemo se držati za nečiju ruku, biti će nam krivo što je nema, ali u tim i takvim trenutcima prolaziti ćemo test vjere. Bog to dozvoljava iz njemu znanih razloga. Kada jednom sami pređemo dasku imat ćemo iskustvo koje će nas hrabriti, shvatiti ćemo da je Bog s nama i onda kada mislimo da smo napušteni, obeshrabreni, bolesni.
Za kraj, stihovi koji nas ohrabruju pri prelascima ponora životnih.
Ne boj se, jer ja sam te otkupio;
imenom sam te zazvao: ti si moj!
Kad preko vode prelaziš, s tobom sam;
ili preko rijeke, neće te preplaviti.
Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti,
plamen te opaliti neće.
Jer ja sam Jahve, Bog tvoj,
Svetac Izraelov, tvoj spasitelj.