piše: Dragan Gortan
”Parla italiano?”… Un poco.. odgovorih dižući pogled iz hrpe papira nadajući se da će tu naš razgovor i završiti. Kroz debelo šaltersko staklo na mene je gledao par dobroćudnih očiju. Čovjek je bio možda mojih godina, možda koju godinu stariji ili mlađi, ali trodnevna brada i umor koji je na licu nosio, otežavala mi je da točno odredim.
Očekivao sam sljedeću rečenicu kao nešto u vezi mjenjačnice, ali on nasmijavši se izvadi knjižicu iz unutarnjeg džepa jakne…pod neonom bljesnu zlatna slova na crvenoj podlozi… Republica de Chile pasaporte…
”Moj nono, bio je porijeklom iz Istre… pričao mi je dok sam još bio dijete, davno je umro,. Gledajte, ovo moje srednje prezime… Giaconi… bilo je njegovo, ali vjerojatno se tada drugačije pisalo” – Skoro u jednom dahu izgovori čovjek, a ja tad primjetih da mu je lice zapravo konglomerat indijanskih očiju obrubljenih mediteranskim crtama.
Takvog prezimena nema u ovom gradu, a ni u okolici… rekoh mu… nekako tiho u strahu da ga ne rastužim, ali on se zahvali, nasmiješi i ode… nečujno kao što je i došao, kao da na nogama ima indijanske mokasine, a ne cipele.
Razmišljao sam poslije o njegovoj odlučnoj potrazi za svojim korijenom. Sjetio sam se i velikog stabla koje je jedne noći oluja srušila u Boljunu. Mada prekrasne i velike krošnje izvrnulo se pokazujuči cijelom svijetu razlog svog pada… premali korijen.
*
…………………………………………………………………………………………………….
MRTVE OČI KUĆE
od nekih je kuća odustao i bršljan
pa sad izvlači prste iz kamene fuge
i kao da puče zadnji zdravi pršljen
da skrši se sve pod teretom tuge
još drhte sjene njenih davnih pređa
na rasušenim gredama ispod trijema
a u prazno zure podno kamenih vjeđa
mrtve oči kuće u kojim suza nema
*………………………………………………………………………………………………………
priča i pjesma neobjavljene u zbirkama
na fotografiji Boljun, fotografirano u travnju 2018.
