Igor Divković
Eno ga, puže,
po majci, zemlji,
mati ga, sa smiješkom,
gledi.
Bašče su procvale,
narasle trave,
zelene ševari,
šume, dubrave…
Za koji mjesec,
otac će kazati –
eno ga,
već i hoda!
Rosa srebri,
sunce zlati,
grgolji voda.
njišu se vlati,
U prosincu
prosit će Helgu,
Joliku,
Kasandru iz Darde,
Magdu iz Sente…
Prvo puzanje,
majčino krilo,
k’o da je jučer bilo.