Mirko Popović
U kutu sobe isplivao zimski cvijet
bijel i nježan kao miris tišine
S nekom nadom kroz krajolike srca
moja sestra budna sanja
ni tužna ni sretna
Opet su snježne noći
Ususret im koračaš niz lišće
uspavano na obrazima prekriveno
bestjelesnim leptirima bijelim
Neobjašnjivo gledaš stare slike
na kojima su zaspali lovci na jelene
Poželiš pucketanje one vatre
oko koje se spava s pogledom
na Mjesec što tone
u snježne daljine
s kojima se plače
uoči Svih svetih
Bijel i nježan isplivao cvijet
na obrazima ti crta sunce
dok sanjaš zatrpane glasove ljudske
Opet su snježne noći
Poželiš usporediti nevidljive tragove
pahulja što tope ti se na usnama
sa mekanim notama ni sretnog
ni tužnog lica