piše: Kristina Arić
Živjeli su preko puta mene. Otac, majka i dvije odrasle kćeri. Umorni od drugih ljudi i tuđih priča, samo su se držali svoga ognjišta i gledali svoja posla. Nisu išli često u goste i nitko im nije dolazio. Možda, par puta godišnje.
Kažem, živjeli su lijepo i uredno, kosili travu, krečili voćke, uređivali dvorište, ljubazno sa svima, ali ne odveć previše zadiranja u intimu. Jednostavno nisu inzistirali na ljudskom kontaktu, sve se može preko mobitela. Nisu osuđivali druge ljude, nisu ogovarali susjede koji imaju fešte do kasno u noć. Svoje rituale su morali obavljati. Subotom detaljno pranje auta. Misa nedjeljom. Svečani ručak nedjeljom. Redovna terapija za visok tlak, šećer i masnoću poslije svakog obroka. Šetnja u kasni sat u trajanju od 30 minuta.
Kad je došla corona, kao da je izoliranost njihovog doma dobila potvrdu, opravdanost, svoj pravi smisao i kao da su se legići savršeno uklopili u sliku savršenog svijeta. To je kao ono, jesam ti rekla. Danas je bilo 578 oboljelih u Osječko-baranjskoj županiji a 7 umrlih. Jučer je bilo 637 oboljelih u Požeško-slavonskoj županiji i 11 umrlih. Paranoja i panika preuzeli su svakodnevicu i malo poremetili obavljanje rituala. Pa se šetalo s maskom. I taj godišnji posjet izbjegavao se a upitkivanja sa susjedima vršila su se preko ograde, na sigurnoj udaljenosti. Od preporučenih 10 metara.
Stisnite redove, obruč se mora stegnuti.
Nisam upratila što je bilo s njima. Roditelji su živi. Obje kćeri su tu. Nisu se udale, nemaju dečke, nisu se odselile. Nema onog zdravog žvaljenja i kršenja zakona. Nema izmjene bacila s drugim ljudima, ni u svrhu jačanja imuniteta.
Neki dan u ljekarni, jedna od tih kćeri prije mene uzima antidepresive. Poslušnost, manjak ljubavi, nervoza, neuroza, psihoza… meni treba flaster samo.
Hej mačko moja, žao mi te je, ali de se trgni malo. Ušla si na čudesna vrata na koja ćeš uskoro pokucati i zauvijek nestati. Vide ti se bore četrdesetih ispod šminke. Vidi ti se nezadovoljstvo, pršti iz tebe kao zrela akna na licu pubertetlije. Nije život suzdržavanje, život je sve samo ne suzdržavanje. Život je izazov, punina hladne vode u koju se samo baciš i čekaš hoćeš li izroniti, film u kojem si i glavna i sporedna uloga odjedared, trka na sto metara, pa maraton, ring s jačima i slabijima od sebe, sport u kojem ideš preko svojih granica. Pusti tuđe rekorde, mačko, odredi limit i pići iznad, uvijek iznad.
Pa pogledaj malo oko sebe, malo se otmi kontroli, malo proživi prije nego zelena trava po tebi krene rasti.
Pusti i ćaću i mater nek se klanjaju TV ekranu, nek se drogiraju lošim vijestima, ti bježi dijete drago.
Nisam ti ja neka za dijeliti savjete, opekla sam se, prepekla, sjebala sam sve što sam mogla, tražila se 48 godina i nisam se našla….ali jedno znam, kupili ste nove zavjese koje su tamnije od prošlih pa sad ne mogu viriti i vidjeti što se dešava unutra i jel ćaća i dalje hoda u istoj bijeloj potkošulji s rupom na desnoj sisi.