Nada Vučičić
Dočekuješ me kao vjetar
Zapetljan u procjepu vremena
Umotan u požutjelo lišće
Uginulih božura
Doba cvjetanja je prošlo
I priziva tuge prolaznosti
Dok liječim potrgane slike
Kao nedozrele rane
Nadajući se zaboravu stihova
Ispisanih u vrtu
U vremenu
U ljubavi
Cvjetanja božura
Poneke riječi traju duže od stihova
I daju hranu ljudskoj prolaznosti
Pa slažem na hrpu izvore stare
Vodom bistrom da napoji
Žedne usne i sivilo sjene
Što iznenadi
Iz procjepa s vjetrom kad iskoči.