Nada Vučičić
Rekla je
napiši, oslobodi dušu
Odgovorila sam:
Ne mogu mrtva je ptica
U mom grlu
Rekla je i čekaj prvo ću ja
Moja Do zna da moje oči
Vide u slikama
Moje srce u notama zvuk
Ovog užasnog vremena
Ovog ranjenog svijeta
Moja Do nosi bol na licu
Pušta mi da čitam
Sve što mi nije rekla
Jer sati su kratki u prolaznosti
Dugi samo ranjenima
Za moju Do rasipam latice ruža
Budimo mrtve pričom o posljednjoj sreći
Da ne izgubimo vjeru u sutra
Bez nade vraćaju nam ogrijev
Da pređemo noći do svitanja
Moja Do spominje ego
Tvrdi da je ponekad spasitelj
Šutim
Prešutno