piše: Marica Žanetić Malenica
Tog lipanjskog predvečerja u Vižinadi, malom mjestu u unutrašnjosti Istre, na susretu čakavskih pjesnikinja i pjesnika Verši na šterni (gustirna, cisterna ili bunar) govorila sam svoju pjesmu Zbaćeno jaje, napisanu na velolučkom dijalektu. Na tom događanju predstavljen je i zbornik pjesama odabranih po natječaju GK Poreč.
Vrativši se na svoje mjesto na platou, slušala sam glazbenu točku i razmišljala o dvije stvari. Kako to da ja, koja u Splitu živim od gimnazijskih dana, ne pišem na čakavici, što bi bilo očekivano i logično, već na štokavskoj ikavici Vele Luke u kojoj, zapravo, nikad nisam živjela?
Uz to, pjesma o zbaćenom jaju nije bila tek sporadična i napisana ciljano za ovaj natječaj jer sam posljednjih godina iznjedrila njih barem šezdesetak. I pitala sam se što me to goni da, zbog jedne pjesme koju ću govoriti pred lokalnom publikom, koja me vjerojatno nije niti razumjela, i zbog istarske maneštre, kojom nas već tradicionalno domaćini dočekuju, prevalim više od tisuću kilometara u dva dana. Oba odgovore sam potražila u svojemu najranijem djetinjstvu.
Dva života u jednom
Rodila sam se u Veloj Luci početkom pedesetih godina prošloga stoljeća. Zahvalna sam svojoj majci na hrabroj odluci da u poodmakloj trudnoći krene na dugo i naporno putovanje iz Makedonije, gdje je otac tada službovao, prema njezinoj i mojoj rodnoj Luci. I tako sam počela putovati još u majčinu trbuhu, a nastavila kao osmomjesečna beba kada su me s Korčule transportirali do Sarajeva. Bilo je to u onom mojem prvom životu kojega se ne sjećam.
Ali i ovaj drugi, kojemu, srećom, još uvijek svjedočim svjesno i znatno dulje, već po rođenju mi je bio podijeljen na dva života. Ta je razdjelna crta u mojemu djetinjstvu bila vrlo jasno istaknuta pa sam imala svoj ljetni i zimski život. Ljetni se odvijao u Luci, od kraja lipnja do posljednjih dana kolovoza, i bio je po svemu malomišćanski. Onaj drugi (proljetni, jesenji i zimski) bio je gradski i živjela sam ga u Sarajevu.
Od prve godine života sam svakoga ljeta s majkom i starijim, a potom i mlađim, bratom odlazila prema jugu na rodni otok. I sad se sjećam napetosti koju sam ćutila pred putovanje koje je od Sarajeva do Vele Luke poprilično trajalo. Niz godina smo se, prvo, noćnom linijom vozili uskotračnom prugom do Ploča. U Pločama smo se prekrcavali s vlaka na parobrod do Splita i potom u drugi do Luke. Kad je uvedena noćna autobusna linija do Splita, bilo je to veliko olakšanje, jedan brod manje. Putovanje je bilo iscrpljujuće, dugo i neudobno ali je zato osjećaj da nekamo idem, da mijenjam krajobraze, klimu, govor i ljude koji me okružuju bio nadasve uzbudljiv. Protiv putnog virusa nisu me cijepili na vrijeme, vjerojatno su mislili da je bezazlen. A nije, održao se u mojem tijelu cijeli život, nekad učahuren, češće razigran.
Nakon brojnih duljih i kraćih putovanja potvrđujem izjavu „što dalje putujem, sve sam bliži rodnom kraju“ putopisca Zuke Đumhura koji je bio u pravu, barem što se mojeg životnog iskustva tiče. Kako mi godine sve brže klize iz ruku, tako mi Luka, ili možda tek sjećanja na onu koja je u meni duboko pohranjena, postaju dragocjenija te joj se u mislima, stihovima i pričama sve češće vraćam. Barem jednom godišnje odlazim na koji dan zagrliti svoje rodno mjesto i nostalgično obnoviti sjećanja koja mi, nerijetko, i suzu izmame. Činit ću to dok budem mogla, iako u Luci imam sve manje rodbine, sve manje ljudi poznajem, a sve rjeđi su i oni koji mene (pre)poznaju.
Civilizacijski rikverc
Kao gradsko dijete živjela sam u zgradama u kojima je, otkad pamtim, bilo struje i vode. Dolaskom u kamenu kuću mojih predaka (babe i dide po majci) vraćala sam se u svojevrsni civilizacijski rikverc: pila kišnicu iz gustrîne, prala se u kaínu, čitala pod svjetlom petrôkinje, koristila poljski zahod u sklopu handȕća, bila u suživotu s gudiníma, kokošama, kozama i tȍvarun, svojim vršnjakom. Sve je to na mene ostavljalo upečatljiv dojam nekog drugog svijeta kojemu sam, iščupana iz konteksta, pripadala samo ta dva ljetna mjeseca.
Pri dolasku na Otok trebala sam učiniti nagli prijelaz s tadašnje književne štokavice i ijekavice na lušku štokavsku ikavicu. Bila su to dva posve različita govora, pa je onaj luški, s popriličnim primjesama talijanštine, i to one iskrivljene, te brojnim lokalizmima za mene bio poput kineskog. Stoga je to, po logici stvari, bio prvi strani jezik koji sam morala svladati, kako bih razumjela svoju otočnu svojtu i ljetno društvo. Bilo je brojnih komičnih situacija kada, i uz pozorno slušanje, ne bih razumjela one oko sebe, a nerijetko ni oni mene. Vremenom sam poprilično svladala zavičajni govor i tako postala bilingvalna. U Splitu bih se ukrcala u brod, a na lušku rivu iskrcala iz vapόra.
Kada bih posljednjih kolovoških dana mahala Ošjaku i Proizdu (otoci na ulazu u Velu Luku) i krenula prema Splitu, a potom i Sarajevu, počinjao je moj drugi i drukčiji život. Znalo se u razredu da je moje prirodno stanište na moru, na nekom dalekom ostrvu. A more je tada bilo pojam, nešto o čemu je velika većina moje školske raje mogla samo sanjati.
Povratkom u grad, preplanula i puna doživljaja te sa sjajem u očima u kojima se zrcalilo sunce, more, mrkînte i vȁle rodnog mi otoka, spremnije sam dočekivala maglu i smog, simbole duge, snježne kontinentalne zime.
A onda su kretale moje sarajevske jeseni, zime i proljeća tijekom kojih sam bila neka druga ja koja je imala svoje svakodnevne đačke obaveze i govorila standardnim jezikom. Kad bi Grad zabijelio, uživala sam gledati velike, sjajne kristale koji su krovove i ulice pretvarali u bajkovite bijele pejzaže, a meni nježno slijetali na nos, obraze, kapu i kaput. Počinjale su tada uobičajene dječje radosti poput sanjkanja, grudanja i pravljenja Snješka Bijelića.
U Sarajevu sam živjela do završetka prvog razreda gimnazije, kad se moja obitelj trajno nastanila u Splitu.
Nešto bosansko
Preseljenjem sam se približila Veloj Luci. Moji zimski i ljetni ciklusi počeli su se doticati, a kontrasti smanjivati jer more mi je otad bilo svakodnevno nadohvat ruke. Međutim, tih prvih šesnaest godina, proživljenih u osebujnoj, multikulturalnoj bosanskoj sredini, trajno mi je obilježilo život. I danas mi, nakon više od pola stoljeća, znaju reći kako u meni ima „nešto bosansko“. Govor mi je sačuvao značajke jezičnog miljea kojem sam pripadala od malih nogu. Prepoznaju se po naglascima i izrazima koje spontano koristim u neformalnom govoru. Jer, gdjegod da sam se našla, sa sobom sam nosila onaj sarajevski dio duše koji ju je činio cjelovitom. Zašto ga se nisam odrekla i kad sam već desetljećima bila na splitskoj adresi, ne mogu racionalno objasniti. Odatle i moje vjerovanje da je čovjek u prednosti kad izađe iz svog atara i upozna druge životne sredine, njihov govor, način života, kulturu, običaje… Ima više spoznaja, prijateljstava, ljubavi i razumijevanja koje prima i pruža jer raznolika iskustva ostavljaju trag. Kod mene su u: leksiku i načinu izražavanja; u svijesti koja prihvaća raznolikosti; u sklonosti bosanskom humoru i sevdalinki, kao i kolačima zalivenim agdom…
Otok – trajna životna odrednica
Na Korčuli, nakon prodaje roditeljske vikendice, više nisam imala gdje provoditi ljeta. Otad, premda živim uz more nadomak Bačvicama, čeznula sam, na neki neobjašnjiv način, za otokom, onako potiho, a iskonski. Utješila sam se obližnjim Bračem i zavoljela ga. S balkona svog ljetnog stana u potkrovlju, iz perspektive koju donose životne spoznaje i mirovina, sa smirajem u duši gledam zalazak Sunca, mreškanje mora, slušam poj cvrčaka na „čvoru crne smrče“… I mašem Splitu koji se bijeli u daljini danju i žmirka noću „u ijadu koluri“.