Ruža Zubac-Ištuk
Za koga zvoniš, Zvončiću,
izgubljen u sjeni mira,
tko ti srce otvori,
prebiruć po strunama?
.
Zvonim za osmijeh sunca
nad zažarenim krajolicima,
za probuđeni život
iz zrnca ljubavi što klija,
za staru vodenicu u sjeni vrba
i ruke što žito siju i žanju,
i mladicu pobjeglu iz njedara
starom panju.
Zvonim za rodina gnijezda
na oronulim krovovima,
za dim do neba iz dimnjaka
u napuštenim naseljima,
za dječju igru u srcu toploga doma,
za sve one koji nemaju mjeru
za ljubav i vjeru.