Miljenka Koštro
Zvizdan ga ljeti peče,
jesenje kiše bore oblikuju,
mnoge zime zebao, a nikada ozebao,
on povijest ovog podneblja pamti,
izmoren nemirnim stoljećima,
ponekad tuguje,
od gromova ne strahuje,
s burom prigušeno pjeva,
moj zavičajni kamen prostrane duše,
ne, on nije neka sitna pržina
koju vjetar kovitla,
uspravan i čvrst kroz stoljeća nedaćama odolijeva.
Ne dam svoj zavičajni kamen,
takav postojan, stoljećima novi život rađa,
nevidljivom snagom divlje vjetrove kroti,
ne znam što li jede, ako jede,
kad li spava, ako spava,
oslonit ću se na njega,
učit mi je od njega.
A tek kada mu na rame slete ptice
i kada ga grle ruke naše djece,
on vidi, čuje i osjeća,
‘ko to može platit.