(Luka 10:29-37)
‘…pa kad ga vidje, sažali se.
Pristupi mu, opra mu rane uljem i vinom i zavi ih…’
Put iz Jeruzalema
Prema tom Jerihonu
Bje’ za me teška zebnja
Strepnja pri svakom hodu
Znadoh za razbojnike
Koji na mjestu uskom
Napadahu putnike
Pa svak’ tu ide s mukom
Takav to bješe klanac
Gdje zlo te stalno vreba
Dijete bio il’ starac
Ta ždrijela zla su žedna
Taj dan i ja dočekah
Kad tim putem morah proć’
Tu horda me dočeka
Makar još ne pade noć
Na me skoči njih pet šest
Svukoše opljačkaju
Noževima izrane
Po svom zlom običaju
Potom me ostaviše
Krvavog u prašini
Da malčice još dišem
Da još malčice živim
Bol me preplavila svog
I ne mogoh se maknit’
Sred tog puta ležah gol
Ne mogoh ja ni mahnit
Kad neč’ji korak čuh
Da sve je bliže meni
Pomislih ja živjet ću
Neće taj mimo skrenit’
O čekah dodir i glas
Čovječe jesi li živ
Al’ ništa ne dočekah
Mimo prođe svećenik
Skrhan krvlju obliven
Ne mogoh reć’ ni riječi
Posla on ima važnijeg
Ništa ga ne sm’je priječit
Bol mi posta sve jači
I sve više malaksah
Nada bješe sve kraća
Da ću živ iz tog klanca
Al’ gle korak opet čuh
Opet čovjek proć’ će tu
Neće bit’ ko onaj gluh
Neću sudbu imat’ zlu
No dogodi se drugo
Kraj mene prođe levit
Ne polako već žurbom
Jer u Hram ne sm’je kasnit
Il’ nešto drugo važno
Što ni tren ne sm’je patit’
Učini da me samog
Ostavi tu da skapim
Uto počeh gubit svijest
Al’ ne ćutjeh bol na tren
Jer lijepe slike vidjeh
Prije neg’ ću ja umrijet
Oca vidjeh i majku
Osjetih na licu ruke
Ljubav im ćutjeh jaku
Sred vira teške muke
Voljenu vidjeh ženu
Kako me nježno gleda
Ja kosu gladih njenu
K’o dijete bijah sretan
I sina kćer vidjeh ja
Po meni kako skaču
I pucaju od smijeha
S tom čistom dječjom strašću
Bol me ta u prašini
Naglo prene i vrati
Napuštah zemlju živih
Sad ću evo iskrvarit
Čovječe jesi li živ
Iznenada začuh glas
Makar bjeh već u magli
Znah da sad je stig’o spas
Samarijanac to bje’
Prigne se on do mene
Pridigne me da vode
Rane mi opra uljem
Košulju svoju uze
I rastrga je cijelu
Previje mi njome sve
Brazgotine po tijelu
Pa taj me čovjek ne zna
A gle što za me čini
Dade sve i ne preza
Bog ga posla pomislih
Tad na svoje me kljuse
On s mukom teškom stavi
Do gostionice se
Hodeć pješke napati
Uvjeren bjeh tu će me
Ostavit’ i nastavit’
Dalje poć’ svojim putem
A ja mu se zahvalit’
Dogodi se drugo tad
On cijelu noć probdije
Tik do moga kreveta
Brinuć’ da zlo mi nije
Gostioničaru tom
On sjutra za me plati
Za svu brigu nada mnom
Dok on se tu ne vrati
Kad stigne za tri dana
Ćutjeh se mnogo bolje
Bje’ dobra skrb i hrana
A moglo je bit’ gore
Na kljuse me gle stavi
Domu odvede mom
Kako da se zahvalim
Tom prijatelju dobrom
Dok ženu djecu grlih
Ode ne pustivši glas
A iz mene pohrli
Bože hvala ti za spas