OPROŠTAJ

IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
tekst i foto: Sonja Breljak
Berlin/ –Ja odlazim iz Berlina, veli mi 86-godišnja, Adelaid Saldrow, najstarija članica Tambouraschen Chor Wellebit 1902, pri susretu neposredno pred početak prošlonedjeljnog, ljetnog koncerta ovog orkestra u Kapernaum Kirche. -Ah, pa kako, otkud sad to, kažem iznenađeno. Stara, draga dama, naime, u srce mi se uvukla, još otkako upoznah Wellebit. -E, da, da, ovo je moj posljednji koncert, još ću doći na probu u četvrtak. Pa dođite u četvrtak, dođite, pozva me srdačno Adelaid. I eto, iako već i sama znam kako četvrtkom imam “milijun stvari” za obaviti i s vremenom je uvijek knap, obećah doći. Tako u večernjim satima četvrtka hitam ka drugoj strani grada-Alt Tegel. Tu već više decenija, u jednoj tipičnoj “Kneipe” naziva Zum Kegel, redovite tjedne probe ima ovaj orkestar kojeg je davne 1902. osnivač bio hrvatski doseljenik Franz Krznar. Glazba se čuje već vani kroz otvorene prozore.

Otvaram vrata. Sve puno. Wellebit je za ovu prigodu, oproštaj od dugogodišnje članice, pozvao prijatelje. Sve Nijemci. Ali, osmijeh dobrodošlice na njihovim licima, dovoljan je za osjećati se vrlo ugodno. –I vi svirate, pita me gospođa na stolcu do mene koja je stigla na svojevrsnu audiciju jer i sama želi u Wellebitu svirati gitaru. -Ne, odgovaram, ali to su mi prijatelji. Eh, divote!  Redaju se melodije, sve ljepša od ljepše, pa pauza …jako je vruće …prostorija je relativno mala a članova i posjetitelja večeras je dosta …pa tekuće osvježenje dobro dođe.

Pred početak drugog dijela ove, svojevrsne “otvorene probe”, Horst Budde, voditelj Wellebita, pozdravi pa mi ustupi i vrijeme za par rečenica: -Sve vas srdačno pozdravljam dragi prijatelji. Vi znate već sigurno, ja sam hrvatska novinarka a i sama veliki zaljubljenik u  glazbu. Često sam ovdje s vama a večeras posebnom prigodom. Želim se pozdraviti i svako dobro poželjeti našoj “mladoj dami” koja napušta Wellebit i odlazi iz Berlina. Kao dar Wellebitu ovom prigodom donosim riječi pjesme “Majko stara” koju odnedavno izvrsno svirate. A dragoj gospođi na dar predajem ovu fotografiju načinjenu prošlu nedjelju za koncerta u crkvi Kapernaum …

Ma tko je ono rekao da su Nijemci hladni i suzdržani?! Moje riječi je poklopio jaki pljesak i svi su, a posebno 86-godišnja Adelaid, bili vrlo dirnuti. Gospođa Adelaid Saldrow je članica Wellebita od 2002. godine. Profesorica je glazbe, točnije mandoline,  i dugi niz godina je, od kako je 1947. doselila u Berlin, radila na glazbenoj školi Tempelhof. U Wellebitu je svirala  mandolinu i bisernicu koju su prije koju godinu, dobili na dar od Ministarstva kulture Reepublike Hrvatske. Sad nakon tolikih berlinskih godina, gospođa Adelaid odlazi kćerki …jednoj od blizanki …u Hamburg.-Eto, godine, mora se. Pa naravno, bit će neobično  bez Wellebita. Glazba je obilježila moj život, pomogla ostati vitalna tijela i duha, mislim da je za to jako važna. Hvala za divnu fotografiju. Često ću misliti na vas, rekla nam je Adelaid Saldrow, 86-godišnja, vrlo simpatična i draga starica, članica Wellebita.

Eto, žao nam je kako se ne ostvari njena želja s Wellebitom svirati u Hrvatskoj. –Samo požurite, ja nemam više tako puno vremena, izjavila je svojevremeno kad je hrvatski veleposlanik dr Kovač, nagovještavao takvu mogućnost. A opet nikad se ne zna … još se ima vremena …pa i nije Hamburg preko bijala svijeta …i dolaziće se opet i do Berlina gdje živi druga blizanka gospođe Adelaid …bit će još susreta, pa i po koja zajednička “svirka”, zaključismo zajedno. Ostadoše mi u srce zapisani ovi lijepi trenuci s Wellebitom.