U TRAGANJU ZA ODGOVORIMA

SLOBODA GENERALA – ZNAK ZA NEŠTO VEĆE …

piše: Dražen Radman
I meni je, kao i većini, oslobađajuća presuda izmamila suze na oči. Razmišljao sam što bi se dogodilo da je bilo drugačije… I nekako
došao do toga da bi se, među ostalim, akumulirano nezadovoljstvo i rezigniranost općim društvenim stanjem, moglo pretvoriti u nešto prilično destruktivno …

Ovako, dogodilo se to da su se ljudi za svega nekoliko sati počeli  okupljati po ulicama i trgovima, htijući međusobno podijeliti radost koja se dogodila u njihovim dušama.

Ovako, čini mi se da nam je dan jedan ljekoviti i dragocjeni dar kojeg bi trebalo i prepoznati i razumjeti kao takvog. Kao dar koji nije samo to, već i kao znak koji nam govori da nam je u životu potrebno, a napose u delikatnim trenucima, okupiti se oko nečeg što je doista nevino, uzvišeno, nepatvoreno, čisto i čvrsto …

Da, treba nam se okupiti oko nečeg što, kao takvo, nužno treba biti u centru našeg bića, a s čime hodamo, mislimo, govorimo i djelujemo
– za istinsku dobrobit nas i naših bližnjih, društva uopće …Jer ako ‘to nešto’ ne nosimo u svojim srcima, i to u svekolikim životnim
i svakodnevnim situacijama, onda je logično da će svako oduševljenje potaknuto izvani – biti kratkoga vijeka… Uvijek bude tako.

A budući, kao kršćanin, vjerujem da je ‘to nešto’ zapravo – Netko, onda nedvosmisleno smatram da nas trajno može oduševljavati, ispunjavati i davati smjernice samo Onaj koji uistinu ima tu moć. Dakle, Onaj koji je, razumljivo samo po sebi, veći i od nas ljudi i od naše Domovine i od bilo čega trećeg.

Ako On nije naša najveća Radost, Mir i Ljubav našeg srca, sve ostalo se, prije ili kasnije, pokaže nedostatnim za istinsko i dostojno življenje. Sve ostalo, koliko god trenutno bilo dobro i lijepo, pokaže se samo kao eho naše duboke potrebe za istinom, pravdom i nepatvorenom ljubavlju. A sve to stanuje i jest jedino u Bogu, samom izvoru života. To je temeljna i krucijalna polazna točka blagoslovljenog života.

”Ako Jahve kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji …”  (Psalam 127:1)

Dakle, jedino u Kristu Isusu jest rješenje. Mislim, u živom Isusu Kristu. U Isusu Kristu koji je postao naš nebeski Otac kroz osobnu vjeru i osobno predanje. Nitko se ne može skrivati iza tradicije, religioznih obreda te nekoliko dobrih djela i smatrati da je to – to. A nije.

Sve dok čovjek ne doživi osobnu duhovnu katarzu (promjenu), ne može ni vidjeti ni čuti ove riječi koje sada govorim. One su mu daleke i strane, što je logično jer ne može čovjek sam sebi otvoriti oči, ako mu Netko ne pomogne. Može mu ih otvoriti samo Onaj koji je te oči  i stvorio.

Jedino On ima moć pokrenuti tu istinsku promjenu u nama, donijeti vid,  a onda, posljedično, potaknuti i zajedništvo najbolje vrste. Jedino s Njim i u Njemu čovjek može imati odvažnost i hrabrost za reći i učiniti što je ispravno i potrebno u određenom trenutku, makar to koštalo (zemaljske) sigurnosti…

Napokon, duboko sam uvjeren, da se jedino u Isusu može imati onaj s kojim smo u stanju graditi bolju sadašnjost i imati bolju budućnost. Stoga, pitanja kao što su: tko sam, zašto sam, gdje idem, s kim idem…, nisu smiješna i ne zastarijevaju sve dok čovjek ne dođe do odgovora koji će ga umiriti u njegovoj najdubljoj nutrini.

‘‘Sve je stvoreno po Njemu i za Njega. On je prije svega, i sve se u Njemu drži u redu.”  (Kološanima 1:16-17)

Činjenica je da se bez Boga svako ljudsko nastojanje za postizanjem boljitka i sreće, pokaže jalovim i krhkim. Štoviše, bez Njega raste nemir, strah, frustracija, kao i negativan naboj, napose u vremenima nevremena…

A vremena i nisu toliko teška koliko smo ih mi učinili takvim; što svojim ponosom; što svojom ravnodušnošću i mrmljanjem; što svojom površnom religioznošću; dakle svime onim što stvarnog Boga ‘drži na sigurnoj udaljenosti’.

Kad se tomu pridruži stihija, relativizam i sloboda bez odgovornosti i granica, onda su posljedice toga: razorene duše, razoreni odnosi i domovi, razorena Domovina iznutra. Zato nam treba, ukoliko zaista želimo dobro sebi i svome narodu, itekako misliti i govoriti o slobodi iznutra, o onoj u nama. Jer iz nje proizlazi sve drugo, sve vanjsko…

Naime, kad se Bogu ne dopusti da zaista bude Bog, onda je zakonitost da čovjek (narod) postane ovisnik koji je sklon – vlastitoj propasti. Onda je zakonitost da se prepusti, često i ne htijući, u ruke nečeg (ili nekog) drugog. To je tako.

Dakle, budućnost uvijek ovisi o tome u čijim smo rukama – danas.