Ovu zanimljivu pustolovinu Onnija i Snjezy prenosimo sa prijateljskog portala MOJA PUTOVANJA
piše: Snježana Frketić
Marketinška strka je bila na vrhuncu, pritisak sa svih strana, buđenje, zvanje, mejlanje, zvanje, spavanje… Pa Putopisna tribina, snimanje za Jutarnji TV i intervju za Gloriju.
Previše stresa, a moja je pjesma lagana.
Rješenje …pobacati osnovne stvari u bisage, zakačiti prikolicu, ubaciti Onnija u nju i pravac na cestu. Ovaj put …dva tjedna Slavonije.
Ciljevi:
-kulen, šunkica, špek …djelomično ostvareno
-priviknuti guzicu na sic …apsolutno neostvareno
-priviknuti Onnija na prikolicu …hmmm :D-
-dokazati teoriju “svako selo ima bar jednu kuću u kričavoj boji” …100% dokazano!
-upoznati super ljude i odlično se zabaviti …oh hell yeah ostvareno!!
Iako je plan bio krenuti early in the morning, medijske obveze su sredile da krenem tek oko 14h. Izvlačenje iz Zagreba, Sesveta, Dugog Sela je trajalo vječno. Prometna gužva, auti i kamioni tutnje na milimetar od nas …ma k vragu i sve ako sljedeći put neću uzeti vlak za izlazak iz grada!
Tek iza Dugog Sela potpuna tišina i prazna cesta …sloboda! Disanje punim plućima i kilometri ispred nas.
Prvu noć spavamo u šatoru, u šumi malo prije Čazme. Onni, izašavši iz prikolice, luduje od sreće. Trči po šumi amo tamo, baca štap, pršti od energije!
Dižem šator koji sam dobila na poklon od prodavača u Vrhuncu (still don’t know his name!) i taman što smo Onni i ja večerali, ubacili se u šator i zatvorili vrata, počinje pljusak. Koji tajming!
Jutro je super, volim jutra, volim rana jutra, volim rana jutra sa zrakama sunca koja se probijaju kroz krošnje.
U Čazmi stajem na jutarnji sokić, spajam se na net i usput pitam konobara kuda do Garešnice. Hmm, da li sam mu trebala naglasiti da tražim najkraći put do Garešnice? Očito jesam jer me poslao okolnim, obilaznim i brdovitim seoskim putevima. Ali unatoč tome, ne zamjeram mu, sigurna sam da je onaj drugi put bio posve ravan, brži, jednostavniji, a samim time i dosadniji, zar ne?
Prespavali smo u šumi, opet. Kako mi je prethodnu noć bilo malo zima, odlučila sam tu večer napokon saznati čemu služe sve one špagice koje imam na vreći. I tako sam se lijepo stegnula, i oko vrata i oko glave, sve samo da mi nigdje niš ne puše, da mi ne bi slučajno hladni vjetar remetio san.
U pozi balzamirane mumije ili možda učahurene leptirice, tonula sam u san. A onda pucnjevi. Bliži, dalji. Bliži. Brza kalkulacija u glavi …pucnjevi nisu u neposrednoj blizini, vjerojatno su lovci, ne mogu nas pogoditi jer sam šator zapravo podigla u nekom jarku/rovu …nastavi spavati.
Ali prije toga sam poslala poruku sa točnom lokacijom Siniši u Feričancima kod kojeg sam sutradan trebala stići. Laknulo mi je kad je odgovorio da će drage volje doći pokupiti moje posmrtne ostatke ukoliko mu se ne javim do podneva.
Te večeri mi nije bilo suđeno mirno spavati. Nakon što su prestali pucnjevi, počeli su koraci oko šatora. Ljudski, životinjski? Nemam pojma. U mraku i po noći ionako i sićušan korak ježa se čuje kao korak slona. Ponovna kalkulacija: ležim kao mumija …brza reakcija na eventualni napad nemoguća, sredstvo za obranu …ne postoji (švicarski nož van šatora u torbici na bicu, suzavac ostao u Zagrebu), Onnijeva reakcija …malo zarežao i vratio se na spavanje, odluka …nastavi spavati dok Onni ne zareži jače, ali dovraga izvuci se iz te vreće!
Sljedećeg dana sretno stižem kod Siniše. I baš dobro što sam naredna dva dana provela kod njega jer je padala kiša, a ja ne volem kišu. Isiše mi energiju, svaki puta probudi moju tugu i povuče me u crnilo moje duše. I nema tu pomoći osim sunca i prijateljskog zagrljaja.
Anyway, Siniša je mrak. Iako umoran od raznoraznih evenata kojima je prisustvovao večer prije, imao je volje napraviti roštilj, naučiti me kako ispeći krumpir, a upozorila sam ga da sam extra nesposobna u kuhinji.
I nije to samo moj pokušaj da budem skromna, to je nažalost istina, i tim više me iznenadilo kada je odlučio drugi dan povjeriti mi kuhanje gulaša!
Dani u Feričancima su mi bili lijepi, mirni i sjetni zbog kiše u meni.
Pokret prema Osijeku je dobro prošao. Doduše, u Našicama sam otkrila da je Onni strgao, tj izgrizao svoju prikolicu. Zašto? Zato što Siniša ima prekrasnu malu pesicu Milicu za kojom je Onni izgubio glavu i odlazeći iz Feričanaca je svim silama htio van iz prikolice.
E moj Onni, tako ti je to, ljubav boli, srce se lomi, ali znaš, neke pesice će ti slomiti srce, a neke druge će ga spojiti natrag i još ti i dati svoje za rezervu!
U Osijeku me dočekuje super curka, vesela Ivana. Ajme koja energija, koja pozitiva! Baš ono što mi je trebalo nakon kiše u Feričancima. Budući da je morala na posao, jedina šansa za razgovor nam je bila kasno u noć kad se vratila kući. I trajalo je to do jutra skoro. Sretno ti bilo Ivana u svemu što odlučiš napraviti …ne sumnjam da ćeš uspjeti. S tom tvojom energijom ja bih mogla i planete prerazmjestiti! 😉
Drugi dan na raspredu su bila dva grada …Vukovar i Vinkovci. U Vukovaru me dočekao Kruno, koji je inače iz Vinkovaca. Kako je ujutro padala kiša, i on se nećkao da li ići pred mene u Vukovar ili ne, rekla sam mu da ću donijeti sunce sa sobom. A kad ja nešto kažem… U trenu našeg rukovanja, u Vukovaru je zasjalo sunce 😀
Do Vinkovaca smo vozili stvarno prekrasnim putem, preko Nuštra, i bez uvrede Virovitičko-podravskoj i Osječko-baranjskoj županiji, ali tek me je Vukovarsko-srijemska ostavila bez daha.
U Vinkovcima sam bila smještena u obitelji Kruninog prijatelja Adrijana. Imali smo stvarno pravi doček. Krunina sestra Branka i Adrijanova cura Ivana i Adrijanova mama su napravile prenjam večeru. A Onni je uživao u društvu haskice Kone.
Drugi dan sam se zaputila u BIH, u osnovnu školu Tolisa kraj Orašja. Tamo sam sa kolegom, a danas već i prijateljem Hrvojem, išla djeci te osnovne škole pričati o putovanjima i bicikliranju. Marijana, njihova profesorica, nas je poslije počastila sa izvrsnim ručkom u svom domu i mogli smo tako pričati još satima, ali Hrvoja su zvale obveze, a i ja sam htjela još se družiti sa svojim hostovima u Vinkovcima.
Vožnja biciklom sa Brankom po gradu, pa večera kod njenih i Kruninih roditelja, i čavrljanje sa Krunom dok me pratio natrag do Adrijana …neprocjenjivo!
Sljedeći dan u Vinkovce stiže Petra! I njen novi bic. Opraštamo se od Krune i krećemo prema Vrbici gdje se pridružujemo Hrvoju na njegovom malonogometnom humanitarnom turniru. Pokušale smo biti od pomoći, ali ipak smo većinom bile samo Hrvojeve dvije frendice iz Zagreba sa bijelim psom. Ja sam provela dosta vremena čavrljajući sa njegovom mamom, ali i promatrajući, onako iz prikrajka, koliko truda i nesebičnosti on ulaže u svoj projekt koji radi.
Nakon Vrbice, pravac Đakovo. Samo što smo došle, poznata lica …Kruno i Adrijan! Pa mislim stvarno, taj Kruno …posvuduša 🙂 Tri dana u Vinkovcima, jedan dan u Semeljcima i evo ga sad i u Đakovu! Neka …to je faca kojoj ću se uvijek obradovati!
Na putu do Slavonskog Broda, morale smo ubiti oko. Nekako najprikladnije se činilo nogometno igralište …ta fina travica, u hladu… I onda, eto, baš se nedjeljom popodne moraju igrati utakmice! Tjah!
Slavonski Brod, večera u Tvrđi i kretanje dalje u potrazi za mjestom za spavanje. Nevjerojatno, ali sela se na cesti nižu jedno do drugog, nema nikakvih praznina između, nikakvih livada ili šuma u koje bi se dale skrenuti. Samo cesta i kuće uz nju… I tko zna koliko bi mi tako vozile, a već je i mrak pao, da mi u jednom trenu nije pukla guma. Nema druge, skretanje sa ceste, u nečiji prekrasni voćnjak, dizanje šatora i spavanac. Petra je bila u položaju za spavanje skoro pa i prije nego sam do kraja složila šator 😀
Onni je svaki put kad bi se šator dizao, nekako suptilno zauzimao mjesto van njega. Bojim se da šator doživljava kao malo veću prikolicu u koju mora ući. A ne voli ući u prikolicuuu, o ne ne.
No, kako njegovo spavanje vani nije dolazilo u obzir, i kako kao pravi poslušni pas mora slušati moje naredbe da uđe u šator, nevoljko je ušao, ali onda se iz protesta legao tako da nam je kraj glava stavio svoju guzicu!
Ujutro je trebalo srediti gumu. Alat za popravak …nemam. Rezervna zračnica …nemam. Pumpa …nemam.
Nick Praskaton kombinira. U selu se raspitujemo za neko rješenje. Nitko nema nikakve zakrpe, ali ima vulkanizer 3-4 km unatrag, odakle smo došle. Sjedam na Petrin bic i vozim svoju gumu do njega. Objašnjavam mu da sam na užasno važnoj turi po Slavoniji, da me Zagreb zove i da nemam vremena za gubljenje, odgovor …bit će gotovo za sat i pol. Godamit!
Al i to je prošlo, a Novska, Onnijev rodni grad, je bio sljedeći cilj za taj dan. Ipak, prije nje, ručak u Novoj Gradišci, sladoled i popodnevni spavanac u parku gdje je zabranjen ulazak psima!
Zadnji dan naše avanture je bio baš avanturističan. U Kutinu smo stigle prijepodne i saznale da vlak koji prevozi bicikle za Zagreb ide u 15.00h. Nakon par sati načekavanja i propuštanja ostalih vlakova za Zagreb, eto i njega. Kako je bio brzi vlak, i mi smo brzo brzo ubacivale stvari i bicikle u njega.
No, možda smo bile malo naivne kad smo očekivale da će sve proći glatko. Možda smo trebale namirisati nevolju čim smo vidjele da vlak nema odvojeni vagon za bicikle? A ni gužva i nagurani ljudi na ulazu nisu bili dobar znak.
Uglavnom, kad smo sve strpale, Herr Kondukter mi je zabranio ulazak u vlak sa psom. Moj pokušaj protesta da čekamo satima i da nam nitko nije rekao da pas ne može, nije urodio plodom. Herr je zatvorio vrata vlaka i otišao.
Stajala sam na peronu, sa Onnijem u jednoj ruci, sa kartom u drugoj, sa mobitelom u džepu i to bi bilo to. Sve moje stvari, novčanik, Onnijeva putovnica i brnjica koja mi inače treba za vlak, sve se to vozilo prema Zagrebu bez nas. Jupi!
A Petra? Ona se borila u tom vlaku sa neljubaznim i nenormalnim kondukterom koji je izjavio da je znak bicikla na vagonu bezveze nacrtan …mooolim?? Borila se sa osuđujućim pogledima ljudi kao da je ona kriva za nefunkcioniranje HŽ-a i davanje krivih informacija. Borila se i sa dva bicikla i hrpetinom stvari. Petra je moj heroj 🙂
A ja? Ja sam pričekala sljedeći vlak. Imala sam svoju kartu, ali nisam imala novčanik ni novaca da platim Onnijevu. Srećom, taj kondukter je bio susretljiv pa me pustio i bez karte i bez brnjice. I zanimljivo kako je oduvijek tako. Otkad se vozim s Onnijem po vlaku, a vozim se već godinu i pola. Svaki put sve ovisi samo o dobroj volji konduktera. I svaki ima svoju verziju pravila.
Pas smije. Pas ne smije. Pas smije sa brnjicom. Pas smije ako ima slobodan kupe. Pas ne smije ako je otvorena kompozicija. Može se kupiti karta za psa na šalteru. Ne može se kupiti karta na šalteru. Može se kupiti u vlaku. Ne smije se kupovati u vlaku.
Aha, ok, whatever. Pritužba je poslana. Uzaludno? Vjerojatno!