Iz naše arhive/ objavljeno 14.06.2015.
– Nedavno je u okviru susreta i upoznavanja s duhovnim zvanjima porijekom iz Berlina, u HKM Berlin, gostovao fra Edvard Sokol. Govorio je mladima o svom pozivu, putu i obrazovanju. Uvjereni u vrijedne poruke ovog mladog čovjeka, zamolismo fra Edvarda, ispripovjedati za naše čitatelje, Njegovu priču. Na ljubazan odgovor nismo dugo čekali. Na tome najtoplije zahvaljujemo.(Uredništvo)
piše: fra Edvard Sokol
Evo, počet ću od početka.
Rođen sam u Berlinu 1977. godine. Odrastao sam u Neuköllnu. Školovao sam se u Berlinu (Grundschule i Oberschule) i poslije završenog 10. razreda započeo sam Ausbildung za automehaničara. Nakon prve godine zanata prekinuo sam zanat i otišao sam u Sinj gdje sam se upisao u franjevačko sjemenište i upisao tamošnju klasičnu gimnaziju.
Kakav je bio moj život kao mladića u Berlinu?
Živio sam život kao sva ostala djeca mojih godina. Bavio sam se raznim sportovima, družio sam se sa svojim prijateljima itd … sve kao ostali mladići mojih godina.
Svi mi dobro znamo kakav je život u velikom gradu i šta se nudi. Ali, kao da me neka ruka čuvala i pazila, čega naravno nisam bio svjesan. U to doba mi nije palo na pamet da postamem fratar, svećenik. Zanimali su me druge stvari.
Kao što sam već spomenuo, prekinuo sam svoj zanat nakon prve godine i otišao sam u Sinj. Pa se znam našaliti i reći …ne znam ni ja zašto! Bog me izabrao i On se pobrigao i potrudio da krenem putem fratra i svećenika.
Prvih nekoliko godina u Sinju za mene nisu bile jednostavne. Prepreka je bio jezik. Govorili smo hrvatski kod kuće, ali u školi je to bilo nešto drugačije.
Hvala Bogu, nakon četiri godine maturirao sam i krenuo u novicijat na Visovac. Godinu dana na otoku na rijeci Krki. Bilo je lijepo, upoznali smo franjevački život i ta godine je brzo prošla.
Nakon godinu dana položio sam prve redovničke zavjete. Nakon toga započeo je novi dio života. Kao redovnik sam došao u Split na studij teologije.
Sad bi netko rekao …sad već puno znamo o pozivu, o svome redovničkom životu, saznali smo odgovore na naša pitanja: – što Bog od nas želi i traži?! Ali, to nije tako.
Naravno, i dalje smo učili o franjevačkom životu i počeli smo studiji teologije, ali smo na neki način bili zaštićeni.
Tek pri kraju studija, otvorili su mi se oči, um i srce.
Naime, morao sam odslužiti vojni rok. Odlučio sam se za civilnu službu, jer mi je bilo malo kasno otići služiti vojsku. Pomagati ljudima nekako mi je bilo bliže i prirodnije. Ponovno nevidljiva ruka koja me nesvjesno vodila.
Civilnu službu odslužio sam u Splitu, vozio sam ručak starijim i nemoćnim osobama. Tada su mi se otvorile oči. Spoznao sam kako je to realnost koju moramo živjeti, ići prema ljudima koje nitko ne vidi.
Poslije završetka civilnog roka, otišao sam u Irsku, u Dublin, gdje sam volontirao s beskućnicima i ovisnicima. U tom trenutku sam osjetio šta to znači biti fratar. Pružiti ruku onima od kojih okrećemo glavu.
Naravno, završio sam studij u Splitu i 2007. godine zaredio sam se za svećenika. Godinu dana poslije ređenja, otišao sam u Argentinu gdje sam djelovao kao misionar na jednoj župi gdje je bila sirotinja. Za mene osobno jedno jako lijepo iskustvo. Tu nisu postojale maske, živjeli smo s ljudima koji su, unatoč siromaštvu, bili sretni.
Što to za mene znači biti fratar svećenik?
To nije posao! To je poziv!
Bog me uzeo od naroda kako bi me vratio narodu. Osjećam, kako je moj zadatak ”srušiti barijere“. Koje? Barijere koje su izgrađene između ljudi i svećenika.
Kad te barijere nestanu, ljudi će pronaći put do Boga. Svećenik, fratar nije sam sebi svrha. Mi smo Božji “alat“ kako bi neke stvari popravili. Ali, Bog djeluje preko nas svećenika i fratara kako bi privukao što više ljude.
U kratko sam napisao svoju priču. Naravno, još se puno toga može ispričati …
– Sigurno da može fra Edvarde. Nadamo se kako ćemo na našim stranicama još koji puta čitati Vaša razmišljanja o svećeničkom pozivu ili na koju drugu aktualnu temu.(Uredništvo)