I TEBI I TVOJIMA

piše: Kristina Arić

Imala sam 14 kad je započeo rat. Pobjegla sam, natjerali me roditelji silom – inače ne bih. Sjela sam u bus pun uplakanih i unezvijerenih žena i djece kao što se ide u šetnju, ili na izlet, u onoj odjeći koju sam imala na sebi, sa nadom kako ću se već sutra vratiti kući, svojim prijateljima.

Kakav rat u Bosni, tko bi mene, moje susjede, neće valjda jedni protiv drugih, ljudi vi pričate gluposti… čemu to?

Mama je rekla da se uskoro vraćamo kući, najviše mjesec dana, držala sam ju za riječ jer je obećala, čemu onda pakirati kofere i nositi stvari tamo ovamo? Od huje sam sve svoje ostavila u kući. I jedva nabavljenu ploču Atomskog skloništa.

Ja mislim da sam tad htjela ostati i umrijeti skupa s Bosnom. Radije i smrt nego preseliti se. Moju huju je suzbila sila. I jedino sila može huju suzbiti.

Eh malo sam se zeznula.

Kad si dijete, ništa te se bitnoga ne pita.

I majci više nisam vjerovala, a kako li ću drugima.

Druge godine moga izbjeglištva u vrućoj zlatnoj Slavoniji, i dalje sam oskudijevala u džeparcu, pločama i kazetama, priborom za pisanje i crtanje. Jedinim stvarima koje su mi iskreno bile bitne. Falilo mi je i finih stvari, čini mi se jednu te istu robu sam nosila i prala do iznemoglosti, ali nije mi bilo bitno ni to, niti išta drugo. Ništa. Tabula rasa. Niti kako izgledam, niti što nosim, niti što ću jesti, niti kakav mi je jastuk pod glavom. Može svaku noć druga postelja. Svejedno, ubijte me ali meni je svejedno. Neka letargija, otupljenost, preduboka bol i čežnja koju samo povratak kući, svome, može izliječiti. Bilo mi je bitno da je moja obitelj na okupu, i da glupi rat prestane već jednom. Da se vratim kući.

Nisam previše žalovala jer su svi u mome okruženju oskudijevali u istim stvarima, pa ono, who the fuck is Alice.

Nosila sam garderobu koju mi je netko darovao, koju sam našla u Caritasu ili Crvenom križu, rijetko kad bih nešto kupila, bila sam skromna, skromnija nego ikad u životu.

Jednog dana rekli su mi da se javim bogatoj udovici, čija kuća, na kraju sela,  blješti od obilja. Kao,  došla je iz Njemačke, želi činiti dobra djela, čula je da sam dobra učenica, želi me darovati za Uskrs. Mene i još neku djecu u potrebi. Nas sirotanoviće.

Ona je bila udovica poznatog liječnika. Malo se bavila i šverc komercom, pretpostavljam da je iz Caritasa i Crvenih križeva po Njemačkoj dobivala robu džabe i prodavala po Slavoniji.

Došli smo naravno, uoči Uskrsa, pokloniti se milostivoj gospođi. Mene su nekako natjerali da se poklonim jer sam bila takvog duha, nesalomivog. Ne jebem ja više nikoga. Nit sam se vratila kući u zadanome roku, nit mi se ijedna želja ispunila. Samo tuga, jad, čemer i slavonski kuluk. Svako ljeto čupanje metlica po vrućem suncu,  čupanje zaperaka na duhanu, skupljanje krumpira, luka. Od 6 do 18h. Danas bismo rekli maloljetnički rad, ali tko te pita. Ono malo love što zaradiš daš starcima da ti kupe patike i knjige za novu školsku godinu.

I to mi je bilo svejedno jer je bilo vremena na pretek.

No međutim, udovica, svakome je pripremila ponešto za Uskrs. Kad sam ja došla na red, htjela sam samo uzeti tu vrećicu, zahvaliti se i pobjeći ali ne. Kad se daruje, obično se pravi spektakl od toga.

Draga Kristina, evo darujem ti jednu bijelu pamučnu bluzu sa štirkanom kragnom do pupka, ni djeca cvijeća takvu nisu vidjela. Također ti darujem farmerke s cirkonima, kakve nitko nikad vidio nije. Uz to ide i blejzer roza boje, baš poput ciklame u mome prozoru….

Vadi ona tako stvar po stvar iz kutije, i govori, kao da smo na licitaciji, na aukciji. A ja gledam i ne vjerujem. I čuvam suze za poslije, uvijek za poslije, kad nitko ne vidi. Na što sam spala?

Dajem ti litru ulja. I kilu šećera.  Pa pokaže. Dajem ti kilo brašna. Pa svojim ukočenim prstima demonstrativno izvadi s hrpe i odvoji mi. Dajem ti tri sapuna. Pa ih diže u zrak kao hostiju. Dajem ti futrolu za naočale. Ja ne nosim naočale, by the way. Dajem ti cipele na petu. A ja nosim martensice. Užas, užas, užas… Nabraja ona tako stvar po stvar a meni suze hoće pa neće. E nećeš majci plakati, nisi ni prije, nećeš ni sad.  Ničeg nisam željna od svega što si pokazala babo zlobna. Žali Bože izgubljenih pola sata. I kako možeš pred drugima tako pokazivati što si kome naumila? Zar nije u Bibliji pisano, kad ti daruje desnica nek ti ne vidi ljevica?

Uglavnom, vrhunac je bio kad je izvadila roza dugu suknju  do poda sa volanima, specijalno za mene, jer sam eto Latinski imala 5 jedina u generaciji. Baš sam neku snagu dobila. Zahvalila se, i uljudno rekla: “Gospođo Irena.  Ja znam da je vama puno a nama malo. No ja tu suknju u životu obukla ne bih. Dajte ju nekom drugome. Nikad ju neću obući. Nije to moj stil.“

Imamo mi i više nego što vi mislite.

Jesmo li imali, tko to više zna.

Ona je blijedo zurila u mene pa u prazno.

Znam da sam ja nosila majice sa natpisima Nirvana i Metallica. Znam da bi ta roza suknja samo skupljala prašinu u mojim seobama. Ali znam da sam se izborila za sebe u ključnom momentu.

Nisam htjela primiti nešto bezveze jer si ti bezveze. Ne računaj na moju ljudskost, ako imamo jednako kila, ili si pak mrvicu jača od mene. Rat je mila moja, rat je.

Dođem kući s brašnom, šećerom i uljem, a sva djeca nose po par vrećica vrhunske robe, a majka me pita kako sam prošla.

Slušaj mama, sad i nikad više. Nije ona dobra ko što svi mislite. Nisam mogla blaže reći da mrzim tu udovicu.

Sretan Uskrs.

I tebi i tvojima.