PATRICIA IDE DOMA

“Ima nas više koji razmišljamo o povratku, o studiju u Hrvatskoj, kaže nam Patricia Jerat“, osamnaestgodišnja maturantica Paulsen Gymnasium u Berlinu.

tekst: HGB/ S.B.

Berlin/ Sretoh prije nedjeljne mise poznanika, iseljenika prve generacije, one pristigle kasnih šezdesetih ili ranih sedamdesetih, generacije koja je od tada sve godine provodila radno, gradeći njemačku industriju, a i sve odmore radno, gradeći domove u domovini, spremne primiti ih jednoga dana u svoj zagrljaj. Samo, nikako do toga “dana D”.

I eto, pohvali mi se poznanik kako konačno ide iz Njemačke kući. Da, rekao je “kući”, a na pitanje, u koje mjesto, nije baš bio siguran. Kaže, može i u Bosnu i Hercegovinu a može i u Hrvatsku, pa još ne zna točno gdje će. Ali ide. Više od pedeset godina je u Njemačkoj, u mirovini je već 14 godina ali tek sad je konačno donio odluku o povratku. Dugo je trajalo jer odluka nije laka, djeca, bolest, liječnik, strah od nove sredine i prilagodbe. Teško. A eto, “srce vuče rodnom kraju, vuče zavičaju”, jeziku, ljudima, suncu, moru, doma.

Teško je toj generaciji načiniti rez, donijeti konačnu odluku, pa dosta njih dugo, dok to zdravlje dopušta, “vozari” između ovdje i tamo. Mladi su otišli, a u starosti se vraćaju. A puno su radili, naradili se i puno stvorili. Najvažnije, odgojili su i podigli generacije mladih i u njihovim srcima održali plamen ljubavi za zemlju podrijela, jezik i kulturu. Ta mlađa generacija je pokretljivija, spremna na brže odluke, životne promjene. Pa i na odlazak, povratak.

Upoznah nedavno mladu Patriciu Jerat. Netom je napunila 18 godina i maturantica je berlinske gimnazije. Pa da, na tisuće je berlinskih maturantica, pa i hrvatskog podrijetla, što je to onda posebno s Patriciom Jerat?

E pa, ima tu posebnosti. Naime, ova mlada djevojka u srcu i duši dugo nosi želju otići studirati u Hrvatsku. Izvrsno govori hrvatski jezik, najviše voli dalmatinske pjesme, Tomislava Bralića/klapu Intrada, Petra Grašu i Gibonnia. U njenom srcu gori plam ljubavi za Hrvatsku, Dalmaciju, Zadar, Murter, koju su u njoj zapalili mama Sandra, baba Reska i dide Mirko (njen uzor u svemu), nekadašnji gastarbajteri, inače Murterini.

Susrela sam Patriciu i njenu mamu Sandru, u želji čuti, saznati, otkud takva čvrsta, zrela i jasna odluka kod ove mlade djevojke, u vremenu kad druge i treće iseljeničke generacije ponegdje tek sriču pokoju hrvatsku riječ.

Patricia je rođena, odgojena i obrazovana u Berlinu. Pohađala je osnovnu Dunant Grundschule i srednju Paulsen Gymnasium u Berlin-Steglitz. Drugi razred srednje škole, po njemačkom sustavu 10. razred gimnazije, pohađala je 2022. godine u jezičnoj gimnaziji Vladimir Nazor u Zadru, pa onda opet 11. i 12. razred, sve do mature, u Berlinu…

Evo njenog iskustva o školskoj godini provedenoj u Hrvatskoj i daljim namjerama studiranja u Hrvatskoj.

“U Berlinu sam išla od 1. razreda svaki četvrtak u hrvatsku dopusku školu, i godinu ili dvije prije odlaska na školsku godinu u Hrvatskoj, s učiteljicom Marijom sam radila po udžbeniku hrvatske književnosti i hrvatskog jezika i pripremila sam se na to da se vraćam. Čitala sam i tekstove lektire po tome kako i oni dolje čitaju, išla na vjeronauk, folklor, govorila doma i njemački i hrvatski jezik. Godinu prije odlaska na godinu školovanja u Hrvatskoj, raspitivali smo se o školama, odlučila sam se na kraju za Zadar. Bili smo u kontaktu s ravnateljicom, bili na više razgovora oko prijave, knjiga, doma. Ravnateljica zadarske gimnazije Vladimir Nazor,  Sandra Šango, baš se pobrinula da to za mene bude najlakše što može, a razrednica mi je bila  Matea Kolanović, ona me zagrila po dolasku. I svi učitelji su bili srdačni. Svi u razredu su bili otvoreni prema meni. Kontakt je sve do danas ostao. Uočila sam razlike u nastavnom gradivu. Oni puno više uče i puno je strože. Na početku nisam ni znala što je to usmeno ispitivanje. Mogu reći da je teže i što se tiče gradiva i načina učenja, više je ispita, prezentacija. U Berlinu je nastava interaktivnija, učenici više sudjeluju a dolje ima više gradiva i učenici više slušaju a manje sudjeluju. Ima te interakcije ali ne kao ovdje. Bilo mi je teško naviknuti se na boravak u domu, odvojena od mame i s dvije nepoznate djevojke u maloj sobi. Ja sam svaki vikend išla u Murter. Nije na početku bilo lako ni u školi, bili su dosta strogi u ocjenjivanju. Bilo je za mene puno nepoznatih riječi, morala sam dosta učiti, no do kraja školske godine, sve sam svladala, prošla sa četiri.”

Bi li savjetovala i drugima da načine takvu “probu”, školsku godinu u Hrvatskoj?

“Rekla bih, radije proba nego ništa. Mislim da i ako se radi ta proba, osoba mora biti jako čvrsta i pripremljena. I kad je ta godina gotova da bude osoba spremna opet se vratiti nazad. To je velika stvar, napuštaš jedan život koji si živio godinu dana, ideš u drugu zemlju, treba za to osoba biti stabilna. A proba je uvijek nešto dobro, treba to vidjeti, iskusiti.”

Određenu ulogu u pripremi je imala i učiteljica Marija iz hrvatske nastave?

“Da, radila je sa mnom lektiru, donijela zadatke kad je ona bila učiteljica dolje. To bi se trebalo i dalje raditi, barem čitati lektiru na hrvatskom jeziku, jer će to biti potrebno ako se požele vratiti u Hrvatsku. Ja sam na hrvatskoj nastavi bila zajedno s djecom koja su tek počela učiti hrvatski. Mislim da bi trebalo odvojiti grupe onih koji se žele vratiti na školovanje u Hrvatsku i s njima posebno raditi na pripremi.”

Što nakon mature koja je u tijeku?

“Cilj mi je upisati arhitekturu u Splitu, nažalost nema arhitekture u Zadru. Gledali smo već mjesta. Ima nas i više djevojaka iz Berlina koje bi isto tako studirale u Hrvatskoj pa ćemo zajedno gledati i smještaj. Teško je dići sidro, naviknuli su se mladi na način života ovdje, znaju u Hrvatskoj lijepo ljetovati ali živjeti cijelu godinu to je druga priča.”

Pa, tko je tu vatru za povratkom kod Patricie najviše održavao, što ju je najviše privuklo povratku?

“Mene su tome najviše privukli baba i dida, i što sam ja odrasla  s njima. Imam tu neku želju biti s njima. I taj osjećaj biti doma je važan. Ovdje sam morala biti dok završi školska godina a tamo je onda uvijek bilo “napokon sam došla i ne želim više otići”.”

Kad je onda povratak?

“Nakon mature, 1.6. idem odmah dolje. Matura će biti dobra. Mogla bih i ovdje studirati, imaju dobre studije i dobra sveučilišta. Gledala sam ja to sve ali nije to za mene, nije kao dolje.”

No, što o tome svemu kaže Patricijina mama  Sandra?

“Sve to jeste i moj utjecaj. Moji roditelji su bili ovdje kad sam ja išla na poslovni put, govorili su s njom hrvatski. Ponosna sam na Patriciu. Bilo mi je važno i da ide na hrvatsku nastavu, na vjeronauk. Ona sama nije željela na misu u njemačku crkvu, kaže, njoj je Bog nekako bliže na hrvatskom jeziku. Ja nisam bila iznenađena njenom željom vratiti se. Sretna sam da ona to želi. Bojala sam se kako će je ovdje prihvatiti u školi kad se vratila iz Hrvatske ali nije bilo problema, ravnatelj je rekao: “Mi znamo kakvo je hrvatsko školstvo a znamo i Patriciu”. Patricia ima dvojno državljanstvo, sve joj je bilo otvoreno. Ja sam joj dala što mogu, neka joj je sa srećom, vidjet ćemo kako će to dalje ići. Neka ostane pozitivna kakva je i vjerujem sve će biti dobro.”

Eto, mama Patricijina je sretna kao i baba i dide na Murteru. Patricia isto tako. A opet, sve nije ni tako jednostavno, treba i mrvica hrabrosti za to. Da je to tako jednostavno svi bi češće dolazili i vraćali se. A s početka priče vidimo kako se do te odluke čekalo nekada i po više decenija, preko pola stoljeća. Mladi ljudi danas imaju više smjelosti, obrazovani su, povezani s cijelim svijetom, lakše dolaze do informacija, lakše sklapaju poznanstva, govore više jezika, pa  im je i lakše donijeti odluku, krenuti nekim novima putem, vratiti se tamo odakle su krenule prethodne generacije, upoznati i naučiti nešto novo.

Patricijinu mamu sretoh ponovno prije nekoliko dana. Matura ide u redu, Patricia je ostala pri želji povratka, zanimanje se pored arhitekture u Splitu proširilo i na međunarodne odnose u Zadru.

Djevojka nosi u srcu predivnu, sačuvanu, njegovanu, toplu ljubav prema Hrvatskoj i njenim ljudima. Nadam se, neće se razočarati, već trajno potvrditi svoje oduševljenje. Sretnete li ju, primite je, zagrlite poput ravnateljice zadarske gimnazije…

Patricia ide doma…