POTREBAN MEĐURELIGIJSKI DIJALOG - Hrvatski Glas Berlin

POTREBAN MEĐURELIGIJSKI DIJALOG

Kada će se  islam i kršćanstvo više akceptirati?

tekst: Josip Mayer
Dijalog_ilustracijaKada će se islam i kršćanstvo početi međusobno akceptirati, makar u tolikoj mjeri koliko kršćani akceptiraju i pomažu islamu? Vidjelo se  to i ovog puta diljem Europe u sklopu otvorenih granica islamskom iračkom narodu zahvaćenom neljudskim postupcima, mukama i životnim uništavanjem. Bit će tada manje krvoprolića i ratova, više će se moći zajednički boriti protiv lopova i terorizma.

Zasad se mogu čuti tek propovijedi poput ovih:

„I muslimani su ljudi!“ Propovijedi se održavaju u džamijama diljem Europe i svijeta, na svim mogućim jezicima pa tako  i na hrvatskom. Širi se propovijed islama. Jedino se Kuran čita na arapskom jeziku. Kada  se sve to čuje i kada se ne bi religija miješala s politikom, moglo bi se komotno zaljubiti u lijepe hodžine riječi.

Inače, islam je religija u kojoj je naglašeno sveopće bratstvo, održavanje moralnih zakona i vrijednosti obiteljskih odnosa, važnost molitve, posta, pomaganja drugima… Mi kršćani ne možemo sve prihvatiti, a posebno ne odbacivanje vjerovanja u Krista kao Boga i Spasitelja, odbacivanje kršćanskog poimanja Trojstva, zatim pozivanje na „sveti rat“ (iako treba imati u vidu da je tu najčešće riječ o fundamentalistima, a ne o pravovjernim muslimanima), shvaćanje raja i pakla kao doslovnih mjesta, zanemarivanje Biblije kao prave Božje objave i drugo…

Drugim riječima, Katolička Crkva naglašava da nas s muslimanima velikim dijelom veže starozavjetna baština, kao i muslimansko djelomično prihvaćanje kršćanstva, što su izvrsni temelji za zdravi međureligijski dijalog. Ali svakako valja upozoriti na činjenicu kako među muslimanima ima veliki broj ekstremista koji i danas gotovo istim brutalnim metodama kao prije puno stoljeća ubijaju „nevjernike”, odnosno sve one koji nisu muslimani, a na posebnom su udaru kršćani. Njihova agresivna nastojanja također su okrenuta i prema onim muslimanima koji se protive takvom obliku širenju islama.

Kako onda i na koji način imati povjerenje u one ljude, koji nam neprekidno šalju poruke da je „sveti rat“ najbolje sredstvo za održavanja međusobnog mira i ljubavi? Tu se možemo  upitati nije li tu dvoličnost u pitanju.

Rat ne može biti svet. Ratovi su vražja sprega koju pokreće novac.

Pokreću ih veliki giganti koji financiraju terorističke skupine isključivo za vlastite interese. Oni mnogim državama i narodima život ugrožavaju i otežavaju. Kazne i sankcije su često premalene, za neke i nedostižne. Često puta je tu i sama politika nemoćna.

Bilo je nekada više suživota. Prisjetimo se samo miješanih brakova u poratnim vremenima na tlu nekadašnje države. Danas, u 21. stoljeću muslimani se sve više okreću prema svojoj naciji. Postaju sve rezerviraniji prema nacijama s kojima su nekada dijelili zlo i dobro. To bi bilo razumljivo da među njima nema onih dvoličnih radikalnih i brutalnih iskoraka  koji prelaze sve norme dobronamjernosti i dobrohotnosti čovjeka.

U našem gradu Winnendenu, tik pokraj groblja, postavljeni su domovi za iračke obitelji. O njima se može čuti samo dobro pa  se možemo nadati da će to tako i ubuduće ostati.

I da skratim priču! Svakog dana idem najmanje tri puta po sat  i više vremena u šetnju sa mojim psom što je dobro za zdravlje i psiću i meni. I tako u šetnji čovjek se može sastati i razgovarati s mnogim ljudima, pa i s ljudima muslimanske nacionalnosti.

Već nekoliko godina srećem se s jednom gospođom muslimankom turske nacionalnosti koja šeće svog psića. Uvijek je vesela i nasmijana.

I tako smiješeći se jedno drugome, ove godine povedemo i razgovor. Upitam ja nju malo u šali, malo u ozbiljnosti:

„Gospođo, jeste li Vi iz Turske?“ Ona mi potvrdno odgovori,  a ja njoj: „Znate gospođo, ja još nikada do sada u životu nisam vidio ni jednog Vašeg muškarca, a kamoli žensku osobu da šeće psa.“ Ona mi kaže na njemačkom, opet sa smiješkom:„Ja! Ich weiß.“

Opet joj kažem: „Gospođo, kada bi mnogi vaši sunarodnjaci više šetali pse, manje bi bilo ratova i kojekakvih lopovluka.“ Ona na to odgovori:

„Ja! Ich weiß.“ Upitao sam je čiji je to pas, a ona odgovori da je to pas njenoga sina koji radi, pa ona na psa pazi i šeta ga što čini dobro i njoj i psu.

Nedaleko je i škola u koju  uz druge nacije idu i muslimanska djeca. Naiđe grupa djece i upute se direktno prema mojem psu. Vidio sam da mu se vesele i da im je drago. Rado bi ga podragali , ali  se ne usude Kažem im na njemačkom jeziku: „Kom! Darfst im ruhig schtreicheln.“ Jedan od dječaka mi odgovara: „Ich bin ein Moslime.“ Upitam ga: „Und darf ein Muslime kein Hund schtreichlen?“ Odgovor je bio: „Nein!“

U svakom slučaju, kada bi se mnogi muslimani i drugi vjernici islamskoga svijeta, više šetali sa psima nego s oružjem na svojim opasačima i   kada ne bi podržavali „sveti rat“, i djeca bi im lakše proživljavala dosadašnje doživljene ratne strahote u kojima se krše nemilosrdno ljudska prava i sloboda života.

Kada bi bilo više iskrenosti i manje dvoličnosti, i svijet bi bio uljudniji, mnogima podnošljiviji i ugodniji. Ni miješani brakovi ne bi više bili toliko upitni.

Ali vjerojatno će o takvom načinu razmišljanja proteći još mnogo vremena.

Related Post

1
Leave a Reply

avatar
1 Comment threads
0 Thread replies
0 Followers
 
Most reacted comment
Hottest comment thread
1 Comment authors
Josip Mayer Recent comment authors
  Subscribe  
newest oldest most voted
Notify of
Josip Mayer
Guest
Josip Mayer

Da Vam pravo kažem,meni katoliku,islamska vjera bila bi mi puno draža.Kada se u nji nebi miješala,islamska politika.Ponekad i krvlju branila.