piše: Dragica Trumbetaš
Jučer je bio prilično miran dan. Političari su si uzeli slobodno, nije bilo javnih istupa, obilježavanja obljetnica koje izazivaju nove duboke podjele.
No, novinari su dublje kopali i iskopali cijelu operaciju kodnog imena : “Stambeno zbrinjavanje vojnog dragovoljca Žinića!”
Rezime toga je:
Dodijeljen stan 80 kvadrata na korištenje 1994.
Dodijeljena kuća na korištenje 1995.
Dodijeljeno 498 000 kuna za obnovu obiteljske kuće koju je Žinić naslijedio od svojih roditelja.
Čovjek je zbrinut na više mjesta i na više načina, otac je na svojoj adresi imao prijavljeno 14 osoba jer se obnova dodjeljivala prema broju članova obitelji.
Kada je obiteljska kuća obnovljena, Žinić je bio dužan vratiti kuću koju je dobio na korištenje i stan u Zagrebu, no on je sve to nastavio koristiti usprkos svim zakonima koji mu to priječe.
Pored stambenog zbrinjavanja zbrinut je i s raznim funkcijama koje su mu dodatno učvrstile nedodirljivosti stečene imovine.
Tek je potres od 6,3 po Richteru olabavio temelje njegove nedodirljivosti, a svi koji su izrekli i jednu riječ u obranu njegove ličnosti morali bi otići u ropotarnici koja na sebi nosi ime zaborava.
U zemlji gdje je barem 600 000 umirovljenika s mirovinom do 2000 kuna, u doba pandemije bez ikakve državne pomoći prepušteno vremenu i potresu.
Čitamo ovih dana kako se kažnjavaju umirovljenici jer kradu drva za grijanje.
Ljudi koji su prisiljeni skupljatii suharke po šumi da bi imali čime naložiti peć da si skuhaju obrok, postaju kriminalci, dok su ljudi koji su dobili tvornice za jednu kunu, otpustili radnike i prodali vrijedne nekretnine, ugledni građani.
I Žinić je bio ugledni građanin, iako se protiv njega vodio postupak za oduzimanje nepropisno zadržane imovine.
Njegov ostanak na poziciji Župana udarac je za sve poštene građane Hrvatske, koji su u vrijeme rata plaćali i ratni porez za sanaciju ratne štete, a danas su umirovljenici.
Udarac je i to za svakog pravog branitelja koji je bez računa nosio pušku i izložio svoj život, poslije rata vratio se na ono što je imao i prije i na posao, ako je imao sreće da ga je posao čekao.
Danas imamo priliku čitati na portalu “mirovina hr.” kako je jedan umirovljenik u Srbiji vratio Vučiću dodatak na mirovinu za pomoć zbog Corone, čovjek smatra da je to poniženje, a ne pomoć. U našim kunama pomoć je iznosila 300 kuna,u Srbiji je zadnje isplaćeno usklađenje mirovina iznosilo oko 5%.
Naše mirovine, one prosječne, u 10 godina nisu porasle sa svim usklađivanjem za 300 kuna, a mi smo u dva navrata na izborima dali glas istim licemjerima.
U međuvremenu nam je ministar Medved uveo u mirovinski sustav 6000 novih branitelja koji imaju prosječnu mirovinu od 3600 kuna a staža u prosjeku 7 godina i ne žive u Hrvatskoj,
Po statistici, ispada da su hrvatski umirovljenici lijenčine koji rano odlaze u mirovinu i onda kukaju da je mirovina mala, priča o sarmi potvrđena je i u praksi za jednu cijelu generaciju hrvatskih umirovljenika.
Poslije potresa ama baš sve mora biti podložno reviziji, mirovine, invalidnina, diplome, državna imovina.
Niti jedna funkcija ne može biti pokriće za osobnu pohlepu.
Paralelno s obnovom porušenih kuća mora krenuti i obnova vjerodostojnosti društva u kojem živimo.
Sve drugo je licemjerno ponižavanje građana Hrvatske. Ne smijemo si dozvoliti da nas smatraju “korisnim budalama” u trenutku izbora.