Dragan Gortan
nekoć davno
svoju ljubav prvu
povedoh u malu
kućicu na drvu
i tako
mi s pticama
u krošnji skupa
njene grudi travanj raspupa
a u mojima… srce skače i lupa
vjerujte
samo sam joj ljubio lice
misleći pri tom
srcem probudit ću ptice
i kako zapravo
za sreću malo treba
bit ispod zvijezda
između zemlje i neba
kućice odavno nema na tom mjestu
jer posjekoše stablo šireći cestu
I nama godine izmijeniše lice
našu ljubav još sanjaju ptice
*
……………………………………………………………………………………………
(iz zbirke ”Nebo… Tvoje oči”, Matica hrvatska, 2009.)