Jadranka Ivanović-Bolog
Kada plačeš nada mnom
da li to i sebe žališ, kao u snu o modrom moru
u kome je otok mali kamičak
o koje se modro more sapliće.
Kada se srdiš na mene
da li se to i na se srdiš, kao što se modro more
od modrine zaledi……
Jadranka Ivanovic-Bolog Što te vodi Pjesniče
tako daleko od sebe –
– osvojio si Rim,
Isus je pao ničice
ispred tvojih riječi,
krvav čaršav
od izgubljene nevinosti
tvoje pjesme…
Sanjala sam noćas
da si umro dragi,
a moja duša
pošla da te traži,
pratila je miris cvijeća
s polja tek izniklih
ljubičica plavih
al´ nije te našla,
jer u tebi nema bola,
više nema bola……
Jadranka Ivanović-Bolog Kada se odlučiš napustiti ovaj svijet
posijeci još jedno stablo
staro kao i ti,
napravi frulu od njega,
neka ti iz nje sviraju na samrti.
Plovi li to brod ili plovi otok, sigurno je često se susreću i ne vjeruju jedno drugome tko zapravo plovi… Otok plovi vječno, brod ponekad uz obalu pristaje… Ti budi brod, ja ću otokom biti.…
Rastajemo se u nadi
da ćemo se opet sresti
bar u gorskog duha pjesmi,
što vrluda lugovima,
eto toliko u našim životima
čežnje za ljubavlju ima,
kao u svim životima
prošlim i budućima.…
Jadranka Ivanović-Bolog Zar već nismo jednom umrli, pa možemo još jednom, zar već nismo jednom dogorili bez straha, bez glasa, bez suza i krvavi smo bili,
možda i mrtvi smo bili,
a nismo to znali
i tek sad,
sa ovim strahom,
tek sad smo živi!…