Jadranka Ivanović-Bolog
Čudi nam se drveće –
– mi glasno pričamo,
ono tiho šumori.
ono tiho šumori.
Čudi nam se drveće –
– mi po zemlji hodamo,
ono stalno stoji,
a granama u visine stremi.
Čudi nam se drveće
što ga siječemo,
a ono nikada ne plače.
I mi ćemo jednom drvećem biti,
šumom biti,
nijemi i bez bola,
čuditi se sami sebi.