Više se i ne sjećam da li to bi
u trećem ili četvrtom osnovne
znam samo da sam se za vrijeme velikog
odmora udaljio iz škole i to popodne proveo
razgovarajući s vojnikom koji je čuvao stražu
kraj obližnje vojarne…
Možda ću i ja jednom, poput Prousta
Tragajući za vremenom koje sam izgubio
Kao na kolačić, naići na tvoja usta
Pitajući se: Bože, zašto ih nisam ljubio?
Jednom davno, prošlo je tome možda i trideset godina,
moj je otac u Robnoj kući, koja više i ne postoji, kupio
zidni sat s malenom ptičicom koja bi izlazila svaki puni
sat i kukanjem javljala gradu i svijetu o vremenu koje
neumitno prolazi.…