piše: Žaklina Glibo
Udar lopte ritmički s odzvucima asfalta i poneki povik: ubaci je… ubaci je. Ja sam polako srkala svoju čorbicu i pogledala kroz prozor. Onda sam ustala držeći svoju vruću zdjelicu i polako kusala. Moja ruka ubacivala je, ja se smiješila svojoj neodlučnosti da prestanem sa stanjem pretrpavanja, koju sam odozgor pogledala …lopta.
Ruka. Imenica? Da imenica, a koja, kamo spada. Imenice imenuju bića, stvari i pojave …letjela su sjećanja davno nasilno učenihdefinicija.
Što je ruka? Neka panika uzvrpoljila je mirnoću i pokušala ju negdje smjestiti …biće? …stvar? Ili pojava?
Počela sam intenzivno promatrati naizmjenično sve u svom vidokrugu. Marinković je bio tu. Pusti me. Imam te tek dogodine na repertoaru. Nemoj me sad opet izbaciti iz ravnoteže! Samo sam se zapitala kako bi mi odgovorili ili kako bih odgovorila da su me zapitali moji učenici: Biće? Stvar? Pojava?
Prestala sam pisati nakon što sam prije toga jedva smogla snage odložiti zdjelicu s potencijalnim sadržajem i podbočila lice svojom rukom.
Ne nije to stvar. Osjetim snagu koja drži glavu i mi komuniciramo.
Da, to je biće. A onda pogledam na dnevnim novinama natpis: Zakon jednoglasno izglasan. Glasačke ruke u zraku …pomislim …stvar, puno podignutih stvari kao na neki pozdrav.
Iz susjedne sobe čujem dnevne vijesti i vapaj stare žene s tržnice:
-Kako ću mokrim smrznutim rukama po kiši otipkati račun!?
Nedefinirano stanje neke staračke ruke koja nije u stanju ubode moju odstranjenu želju za razmišljanjem o stanju i na kraju shvatim: ruka jest imenica. Spada u pojave. Podignute žive stvari izglasale stanje zakona i pravde.