Svaki čovjek ima svoju priču
Emil Cipar
U ovo predbožićno doba u godini 2013. trgovine se trude ponuditi baš sve kako bi nam Božić bio ljepši, kako bi darovi bili smislesniji, kako bi osvjetljenje na božićnom boru bilo up to date… drugim riječima: ne smije ništa faliti.
Božić, mi, trgovine, nakit, darovi… sve je to jedna priča, priča kakvu bi htjeli, željeli imati u životu, ne znajući kako nam je taj život pripremio jednu drugu priču namijenjenu samo nama …našu priču od koje ne možemo pobjeći, ma koliko god se trudili.
Kako bi priča mogla postati priča potrebno je najmanje dvoje …jedno koje će ju ispričati i drugo koje će ju čuti.
Svaki čovjek ima svoju priču …svoju svojcatu, svaka stvar ima svoju priču, svaki događaj ima svoju priču. I sve je prolazno …i ljudi i stvari i događaji.
Ali priče žive i onda kad njeni vlasnici umru, isprepleću se sa drugim pričama ulaze u živote drugih ljudi u druge stvari, svjedokom su drugih događaja.
Zašto ja sve ovo pišem danas.
Dvije stvari su me navele na razmišljanje. Prva je susret sa jednom od najčitanijih hrvatskih autorica Julijanom Matanović u Gradskoj knjižnici u Slavonskom Brodu. Sumnjam kako netko ne zna tko je Julijana Matanović, ali ako netko ipak nije čuo za nju evo nekoliko osnovnih podataka.
-Rodom je šokačka Hrvatica. Rođena u Gradačcu (Bosna i Hercegovina) 6. travnja 1959. godine. Od 1962. živi u Hrvatskoj, odrastajući u Slavoniji (Našice i Osijek). U Đurđenovcu je pohađala osnovnu školu, a gimnaziju završila u obližnjim Našicama.
Studirala je jugoslavenske jezike i književnost te diplomirala 1982. godine na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Osijeku. Magistrirala na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Predaje na Katedri za noviju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Proza joj je prevođena na slovenski, njemački, slovački, češki, ukrajinski, makedonski i bugarski jezik.
Majka je djevojčice Magdalene koju je rodila 15. travnja 2002. godine. Napisala je više od dvjesto ogleda, eseja i književnih kritika.
Bestseleri su joj: Zašto sam vam lagala (1997.), Bilješka o piscu (2000.), Kao da smo otac i kći (2003.), Laura nije samo anegdota (2005.), Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka (2009.) i One misle da smo male, (2010).
Julijana je majstorica priče. Ne samo svoje nego vrlo dobro poznaje sve priče koje se susreću s njenom. Ona prepoznaje i priče stvari koje ju okružuju i svjesna je priče koju upravo živi zajedno sa kćerkom Magdalenom.
Užitak je slušati jednu vrsnu majstoricu i njenu priču o pričama koje nas okružuju. Vrijeme proleti kao ništa.
I onda Julijana ode i ostavi svoje priče nama koji smo ju slušali, one postaju dio naše priče i mi ih prenosimo dalje uvijek tada kada nekome pričamo svoju priču.
Lijepo je to sa pričama. Na početku rekoh kako su me dvije stvari navele na razmišljanje. Jednu sam upravo ispričao,
A druga…
Da bi priča mogla postati priča potrebno je najmanje dvoje …jedno koje će ju ispričati i drugo koje će ju čuti.
I ta druga stvar koja me je navela na razmišljanje je kolumna Antonia Gavrana pod naslovom A GDJE JE ČOVJEK U NAMA.
U jednom slavonskom selu ovih dana dogodila se tragedija: –nepokretna žena danima je čekala smrt pokraj tijela svog preminulog supruga, nemoćna da bilo što učini… truležne promjene na tijelu govore kako je muž umro četiri dana prije žene, koja je bila potpuno nepokretna. On je njoj sve radio, vodio ju je čak i na zahod. Žena nije mogla izaći van niti bilo kome reći da joj je muž umro i onda je, vjerojatno, uslijed pothlađenosti, došlo do popuštanja rada srca i smrti.
Ovo dvoje staraca provelo je posljednje godine svoga života u osami. Sami su sebi pričali svoje priče, koje su postale jedna priča.
Dovoljno je, jer potreban je jedan koji priča i drugi koji sluša.
Oni sami nisu mogli ispričati svojoj priči kraj, onaj njen najljepši i najžalosniji dio. On je ostao neispričan.
Priče se isprepleću …moja priča postaje u jednom času dio priče moga psa, ili obratno, ili dio tvoje priče …jeste li kada razmišljali o tome?
Priča ovih staraca postala je dijelom svim naših priča i njen tužni kraj upravo ispričah.
Rekoh već kako se trgovine trude ponuditi baš sve kako bi nam Božić bio ljepši, kako bi darovi bili smislesniji, kako bi osvjetljenje na božićnom boru bilo up to date… drugim riječima: ne smije ništa faliti.
Ove priče nije bilo u trgovinama.
Žalosna božićna priča ali od nje ne možemo pobjeći, ma koliko god se mi trudili.