Svatko od nas treba pomoć Jačega kad za to dođe vrijeme
piše: Dražen Radman
-Ne vjerujem u Boga… Ne vjerujem u Isusa… rekao mi je jučer, među ostalim, jedan čovjek s kojim sam po prvi put sjeo razgovarati, a koji je htio pričati o njegovom zaista teškom duševnom i tjelesnom stanju.
-Imam iznadprosječne uvjete za život, ali se iznutra raspadam… Ubijam se na neki način …i to nije dobro… jedva je izgovorio.
Rekao sam mu da mi je drago da iskreno iznosi ono što mu je na srcu i da je za početak nečeg boljeg važno reći istinu o svojoj (unutarnjoj) stvarnosti, ma kakva ona bila.
Nastavio je iznoseći niz teških bremena i boli iz svog života, ali i priznajući da se ne ponosi mnogim stvarima koje je činio. Ja sam mu pak pričao o svojim lutanjima i ponorima, ali i o Onomu koji je ušao u moj život i donio mi mir, ohrabrujući ga da (još uvijek) postoji izlaz i nada za njega. Završili smo dogovorom sljedećeg susreta u danima koji dolaze.
Tim povodom, jutros razmišljam kako je Isus upravo zato i sišao među nas – da izbavi one koji izbavljenje iskreno žele. Jer izbavljenje i spas traži samo onaj koji vidi i shvaća da je izgubljen, da hoda po mraku i da mu treba pomoć. Onaj tko u dubini srca zna da ne može i ne želi tako nastaviti dalje.
A Isus je došao da bi svakom čovjeku rekao kako ima problem kojeg ne može sam riješiti. Tjeskoba, strah, gorčina, neopraštanje, nemir, apatija, požuda, naglost, mržnja, kukavičluk itd., samo su odraz palog, neispunjenog i nesigurnog srca.
Navedena stanja postoje i kao znakovi koji ukazuju na veći problem. Ona se ne mogu opipati, ali imaju opipljiv učinak ne samo na pojedinca, nego i na one u svojoj blizini. Čovjek tako postaje zarobljenik svoje vlastite nemoći i talac svojih izbora i odluka.
Rekao bih da sve upućuje na to da se rješenje krije u djelovanju, tj. intervenciji jače sile od one koja u nama prevladava i drži nas prikovane za zemlju. A to djelovanje bi se trebalo dogoditi u onom nevidljivom, ali stvarnom dijelu našeg bića. U području duše i duha. ”Svjetlo istinito koje rasvjetljuje svakog čovjeka dođe na ovaj svijet… A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja.” (Ivan 1:9, 12). Jer nitko i ne traži svjetlo dok ne vidi da hoda po mrklom mraku.
Postoje ljudi koji misle da su dovoljno dobri i da im Isus ne treba. Misle ako nekome treba, onda su to teški kriminalci, narkomani ili slični grješnici. Istina je malo drugačija. Svatko od nas treba pomoć Jačega kad za to dođe vrijeme; kad posrnemo; kad razočaramo sebe ili druge; kad se teško razbolimo mi ili netko od naših voljenih. Ili kad jednostavno izgubimo tlo pod nogama zbog neke nepravde. Svatko od nas treba (izgubljeno)savršenstvo i nećemo se umiriti dok se ne pronađemo u Savršenome.
”Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima.” (Matej 9:12), rekao je Isus onima koji su mislili da su pravedni i zdravi. Govori to i danas svakome tko drži da je dobar, jak ili barem ne toliko loš.
Istina je da smo svi mi, manje ili više, bolesni i prazni u svojim srcima. Zato je Isus, kao najveći Dar, i došao da bi nam oprostio, da bi ušao u našu nutrinu, ozdravio je i ispunio svojim mirom. Neka bi, stoga, naš ponos sišao sa svog prijestolja, kako bi to mjesto mogao zauzeti Onaj kojemu to prijestolje i pripada. Onaj koji je silan u svojoj ljubavi i milosti. Onaj koji neće na silu ući ako Ga se ne pozove.
Bez Njega svi drugi darovi nikada neće moći trajno obradovati našu dušu. Samo će biti kratkotrajni bljeskovi koji će upućivati na neprekidnu i neumoljivu potrebu za Kristom koji i danas čeka da mu još netko otvori vrata srca pa mu donese radost kakva se ne može usprediti s ničim dotad doživljenim.
Tako je bilo sa mnom i s mnoštvom drugih kojima je Isus došao i ispunio duhovnu prazninu koja je tako često vapila za ispunjenjem. Vjerujem da će se taj novi život dogoditi i ovom čovjeku s početka ovog promišljanja, baš kao i svakome tko bude dovoljno ponizan da prizna kako treba svog Spasitelja.
Blagoslovljen Vam bio Božić!