ONO ŠTO GODINE NOSE

Nakon posjeta Berlinu i promocije romana “Čišćenje globusa” u organizaciji Hrvatskog glasa Berlin, hrvatska književnica Božica Jelušić, javlja se iz Amsterdama.

 Ona tužna, napola ugasla iskra u Van Goghovom oku…

Božica Jelušić
Primih danas naknadni i ove godine najljepši rođenRijksmuseum_Amsterdam_ca_1895danski poklon od troje dragih prijatelja: posjetu Rijks Museumu u Amsterdamu.

Jednom sam je već odgodila, zbog restauracije Rembrandtove “Noćne straže” i uobičajene božićne gužve, no ipak, stigoh na obećano hodočašće i susret s djelima koje poznajem uglavnom iz muzejskih vodiča i monografija.

Značajno je to i pomalo iscrpljujuće događanje, s ulaznom energijom koja potresa cijelo čovjekovo biće. Vani, u dogom redu čekača na ledenoj kiši, preispituješ se kao pred “veliku ispovjed”:  Jesam li uopće spremna /spreman stati pred vrhunska djela srca, uma i vještine, mnoga od njih još do kraja neprepoznata u svojoj veličini, i hoću li znati koju je šifru, koji ključ za svoj život umjetnik na nekoj slici ostavio?

Rijksmuseum-amsterdam1Postoje, naime, velike slike, značajne slike, korektne, prosječne, zadovoljavajuće, podilazeće, razvikane, precijenjene, pa onda potresne, dokumentarne, bogoštovne, uzvišene, razgaljujuće, smirujuće, melankolične, simbolične, fantazmagorične, komične i sardonične…

Tisuće i tisuće djela, desetci stilova, veliki domašaji i neprocjenjive vrijednosti u svjetskim mjerilima, razmjerima i valutama. No, ono što vrijeme nosi, to je britkost pogleda i prodornost oka: odjednom prepoznaješ slike koje više ne žele tvoju pozornost ni odobravanje, tvoje divljenje ili uzdah, želju za posjedovanjem, čak ni tvoj povratak na ugovoreno mjesto susreta u nekom veličanstvenom hramu umjetnosti u metropolama svijeta.

Slike, u kojima ti autor posve izravno poručuje: “Dajem vam svoju vještinu, majstorstvo, sjaj i paradigmu, svoju nepremašivost i apsolutnu mjeru, ali više ne možete dobiti moje srce. Ono je izvan ovoga djela, pripada drugome, drugoj strani i ništa više nema sa ovim svijetom”.

Van_Gogh_Self-Portrait_with_Grey_Felt_Hat_1886-87_RijksmuseumOna tužna, napola ugasla iskra u Van Goghovom oku, ona bezvoljna svilena vrpca na plemkinjinoj čarapi, artritični prst ukrašen dijamantom, ono čupavo, ledeno, zelenkasto more koje udara u natrulu dasku jedrenjaka, živomrtve maske crkvenjaka u povorci, trbuh sibarita ukrašen čipkom, cvijet u florističkom aranžmanu čije se čaške jedva drže na latištu ili možda na trbuh izvrnuta, naduta žaba pored savršene mrtve prirode na lakiranu stoliću, sve to i ništa od toga, može biti znakom da se nalazimo upravo pred takvim djelom, točkom stavljenom na sudbinu slikara koji će po inerciji još postojati i živjeti pristojno biografsko vrijeme, ne nužno i artističko, ne nužno POSVEĆENO svojoj umjetnosti u punom značenju toga pojma.

Da, valja ući u muzeje, valja pristupiti izlošcima, umjetninama. Postajati tamo dokle te volja drži, ne dati se obeshrabriti, čak i kad shvatiš da je sve što vidiš i o čemu razmišljaš samo tvoja iluzija, projekcija, umišljaj; da si zaboravio skinuti somnabulne očale prije ulaska kroz ova vrata, koja sada zatvaraš s osjećajem da je možda trebalo ostati kod kuće, s knjigom na koljenima, knedlom u grlu, pogledom na poharan zimski vrt i svojim dvojbama, nikad do kraja riješenim, nikad raspletenim…

Amsterdam, prosinca 2013.

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments