Nakon posjeta Berlinu i promocije romana “Čišćenje globusa” u organizaciji Hrvatskog glasa Berlin, hrvatska književnica Božica Jelušić, javlja se iz Amsterdama.
Ona tužna, napola ugasla iskra u Van Goghovom oku…
Božica Jelušić
Primih danas naknadni i ove godine najljepši rođen
danski poklon od troje dragih prijatelja: posjetu Rijks Museumu u Amsterdamu.
Jednom sam je već odgodila, zbog restauracije Rembrandtove “Noćne straže” i uobičajene božićne gužve, no ipak, stigoh na obećano hodočašće i susret s djelima koje poznajem uglavnom iz muzejskih vodiča i monografija.
Značajno je to i pomalo iscrpljujuće događanje, s ulaznom energijom koja potresa cijelo čovjekovo biće. Vani, u dogom redu čekača na ledenoj kiši, preispituješ se kao pred “veliku ispovjed”: Jesam li uopće spremna /spreman stati pred vrhunska djela srca, uma i vještine, mnoga od njih još do kraja neprepoznata u svojoj veličini, i hoću li znati koju je šifru, koji ključ za svoj život umjetnik na nekoj slici ostavio?
Postoje, naime, velike slike, značajne slike, korektne, prosječne, zadovoljavajuće, podilazeće, razvikane, precijenjene, pa onda potresne, dokumentarne, bogoštovne, uzvišene, razgaljujuće, smirujuće, melankolične, simbolične, fantazmagorične, komične i sardonične…
Tisuće i tisuće djela, desetci stilova, veliki domašaji i neprocjenjive vrijednosti u svjetskim mjerilima, razmjerima i valutama. No, ono što vrijeme nosi, to je britkost pogleda i prodornost oka: odjednom prepoznaješ slike koje više ne žele tvoju pozornost ni odobravanje, tvoje divljenje ili uzdah, želju za posjedovanjem, čak ni tvoj povratak na ugovoreno mjesto susreta u nekom veličanstvenom hramu umjetnosti u metropolama svijeta.
Slike, u kojima ti autor posve izravno poručuje: “Dajem vam svoju vještinu, majstorstvo, sjaj i paradigmu, svoju nepremašivost i apsolutnu mjeru, ali više ne možete dobiti moje srce. Ono je izvan ovoga djela, pripada drugome, drugoj strani i ništa više nema sa ovim svijetom”.
Ona tužna, napola ugasla iskra u Van Goghovom oku, ona bezvoljna svilena vrpca na plemkinjinoj čarapi, artritični prst ukrašen dijamantom, ono čupavo, ledeno, zelenkasto more koje udara u natrulu dasku jedrenjaka, živomrtve maske crkvenjaka u povorci, trbuh sibarita ukrašen čipkom, cvijet u florističkom aranžmanu čije se čaške jedva drže na latištu ili možda na trbuh izvrnuta, naduta žaba pored savršene mrtve prirode na lakiranu stoliću, sve to i ništa od toga, može biti znakom da se nalazimo upravo pred takvim djelom, točkom stavljenom na sudbinu slikara koji će po inerciji još postojati i živjeti pristojno biografsko vrijeme, ne nužno i artističko, ne nužno POSVEĆENO svojoj umjetnosti u punom značenju toga pojma.
Da, valja ući u muzeje, valja pristupiti izlošcima, umjetninama. Postajati tamo dokle te volja drži, ne dati se obeshrabriti, čak i kad shvatiš da je sve što vidiš i o čemu razmišljaš samo tvoja iluzija, projekcija, umišljaj; da si zaboravio skinuti somnabulne očale prije ulaska kroz ova vrata, koja sada zatvaraš s osjećajem da je možda trebalo ostati kod kuće, s knjigom na koljenima, knedlom u grlu, pogledom na poharan zimski vrt i svojim dvojbama, nikad do kraja riješenim, nikad raspletenim…
Amsterdam, prosinca 2013.