DVIJE NARANČE

Jesmo li ljudi samo na Božić

napisala: Milka Lešić
Kao i uvijek, društvene mreže su ovih dana preplavljene dobrim željama, čestitkama, svi smo puni ljubavi, neizmjerno darežljivi i tolerantni. Neću reći da je to loše, sačuvajbože, ali gdje nam je to i svih ostalih 360 dana?

Istina je da ima golem broj ljudi, koji su samozatajni, rado pomažu i uvijek to čine bez pompe, njima ne treba blagdan da bi pokazali nesebičnost …ja im se klanjam do poda!

Ali ne mogu se oteti dojmu, koji me stalno tišti uz blagdane, jer se uporno pitam jesmo li toliko veliki na djelu, koliko smo jaki na riječima?! Nekako mi se uvijek čini da su beskućnici i siromasi sredstvo kojim dokazujemo da u nama postoji dobrota i ljubav, a taj poriv nekako uvijek ispliva najviše oko blagdana …zašto?

Gdje ti osjećaju stanuju i ostale dane u godini?

U mojoj mjesnoj zajednici  oformljen je centar za beskućnike, ali mogu ga koristiti tek kad temperatura padne na -10, jer po nečijoj procjeni, beskućnicima valjda nije zima na -8 ,a gradu je skupo trošiti na grijanje prostorije cijelu zimu …

Često razmišljam kako to, iz kojeg razloga, ljudi postaju beskućnici? Neki,  vjerovatno, svojom odlukom, neki spletom okolnosti, neki jer su nemoćni boriti se sa životom …svatko iz svoga razloga!

Osobno sam, zbog preplitanja životnih okolnosti, umalo i sama to doživjela, iako sam zaposlena, i tada sam u trenu shvatila kako je tanka nit između uspona i pada …ali prošlo je …nadam se!

Znate …čovjek se nikada ne spotakne o planinu, već o kamenčić …

Te svoje situacije sjetim se često, ali često se sjetim i svog prvog, ali doslovno prvog susreta sa jednim beskućnikom, za koje sam mislila da u jednom gradu kakav je Slavonski Brod, oni ne postoje.

Kakva iluzija, ljudi moji!

Bilo je to prije 3 mjeseca:

Hitna pomoć je u noći dovezla k nama mladog čovjeka …star oko 45 godina, kojega su pokupili negdje.

Bio je pristojno obučen, ali uplašen, unezvjerenog pogleda, tresao se, teško disao …

U prvi mah sam pomislila: –evo još jedan alkos!

Kad sam ga zamolila da se skine da mu snimimo EKG, skinuo je polako jednu jaknu, pa drugu, pa gornji dio trenerke, pa vestu … Začuđena, pitala sam:

–Pa šta ste se tako obukli kao da je ciča zima?

Samo je kratko rekao:

–Nemam gdje to spremiti …

Zamolila sam ga zdravstvenu knjižicu …rekao je da nema.

Objasnila sam mu da ga nekako moramo upisati u komp, pa neka nam bar da osnovne podatke, adresu …
Pogledao me nekim neobičnim, rekla bih sramežljivim pogledom, pognute glave i  reče:

-Pišite: autobusni kolodvor!

Tada sam shvatila …pa on je skitnica, beskućnik!

I to u mom gradu, zar je to moguće!?

Prvi puta sam pomislila kako sam, možda, milijun puta prošla kraj nekog takvog, ili možda i pored njega, a da nisam ni pogled uputila, a kamoli pozdravila ili nešto dala, jer nije prosio, nije molio, nije pitao …!

Na upit  liječnika kako je do toga došlo, samo je kratko rekao:

-Duga je to priča …a meni je teško pričati, pomozite mi …ne mogu disati ..!

Ni mi ga dalje nismo ništa pitale, nastavile smo mu davati  kisik, da mu malo olakšamo vrijeme dok se čekaju nalazi.

U međuvremenu je moja poznanica donijela dvije naranče da se osvježimo tokom noćne smjene, pa smo mi te naranče dale njemu.

Pružio je ruku, uzeo ih, pogledao, spustio ih kraj sebe, lagano digao glavu, uputio onaj svoj uplašeni pogled i jedva čujno izgovorio:

-Hvala …!

Kada smo mu rekli da će biti primljen u bolnicu, uzeo je te naranče i nekim neobično molećivim pogledom upitao:

–Sestro, mogu li ih ponijeti sa sobom …?!

Tada sam shvatila koliko je bio zahvalan za taj čin …

EPILOG: preminuo je sutradan …našao je svoj put u mir.

Nekoliko dana  intenzivno sam razmišljala o tome …i bezbroj puta upitala sebe jesam li mogla išta učiniti da to ne bude tako …jesam li možda vidjela, a pravila se da ne vidim, jesam li znala, a uvjeravala sebe da ne znam…!?

Koja je to, i kakva ljudskost u nama da se budimo samo za blagdane, a veliki broj ljudi, tu oko nas, žive nemoćni da se bore sa životnim preprekama, slabostima, samoćom,bijedom …i to svaki božji dan, i na -10, i na +35, po snijegu i kiši, po noći i danu?!

Kao pojedinci, ne možemo spasiti svijet, ali možemo puno češće učini svijet življenja ugodnijim i lakšim nekome, ko je tu, pored nas, a nemoćan da si to učini sam …

Upitajmo se češće, tko to jamči da sutra  nećemo biti baš mi?!

Zato, s ovim Božićem, ljeta Gospodnjeg 2013. i Novom 2014. počnimo  se više osvrtati oko sebe,  jer su odgovori ponekad  samo u jednom pogledu …