Nećeš ti meni krojiti sudbinu
Sanja Pilić
Nove godine će me dotući. Kao, moraš se ludo i nezaboravno provesti, ostati budna do jutra i blistati na zajedničkim fotografijama s nekom super škvadrom na turbo mondenom ili barem zanimljivom mjestu. Auuuu!
Svake godine ista priča: najradije bih knjavala u krevetu ispred televizora i isključila telefon. Ali ne smijem! Ispala bih otuđena samotnica, neprilagođena pripadnica ženskog spola, depresivka u maničnoj fazi, klimakterična koza, omrznuta individua, osoba bez stila… Ne smijem si to dopustiti! Zato pravim popis destinacija koje si mogu ove godine priuštiti.
Prvo, tumaranje gradskim ulicama s papirnatim naočalama u obliku broja 2014 i s crvenom kapom s coflekom na glavi, pijenje kuhanog vina, urlikanje i neženstveno klatarenje u bucama i perjanom kaputu u kojem izgledam kao snježni čovjek s Himalaje u društvu isto tako osebujnog primjerka muške vrste.
Drugo, gledanje filmova u Kaptol-centru od dvadeset dva sata s prof. Mislavom Nozićem koji predaje na Filmskoj akademiji, a moj je prijatelj iz djetinjstva i zajedno smo do sada odgledali 203 filma iz različitih pobuda, ja da se razonodim, on da postane još pametniji.
Treće, čuvanje unuka koji je za nedavni rođendan dobio sintesajzer i bubanj.
Četvrto, tjedan dana u Turskoj za 70 eura, što uključuje i novogodišnju proslavu, jedino je nezgodno što u Istambulu eksplodiravaju bombe.
Peto, druženje u širem obiteljskom okruženju u kojem se nakon izvjesnog broja popijenih čaša alkohola postavlja pitanje tko je nekad što dobio, kakva je pravda ili krivda dijelila nasljedstva šukundjedova, koji je rat oduzeo komu što, tko se kako i kada ponašao prema kome, a sve začinjeno prepirkom oko toga koji će se televizijski program gledati.
Šesto, druženje s nedavno rastavljenom prijateljicom Sandrom s tendencijom da se zabava pretvori u psihoanalitičku seansu dopunjenu gatanjem iz taloga crne kave u kojem će dotična Sandra vidjeti svog bivšeg kako joj se pokunjeno vraća u zagrljaj.
Ah, prestrašno! Zar sam se baš prije dva tjedna morala definitivno, konačno i zauvijek rastati s Makom? Zar sam mu baš uoči Božića i Nove godine trebala sasuti u lice da je majmun, mamin sin, licemjerni intelektualac i škrtac?
Nisam. Mogla sam pričekati do prvog siječnja u 20 sati da mu kažem to isto. Mogla sam pričekati veljaču, na primjer. Ali nisam jer sam glupača. Prava, pravcata glupača! Glupa ko noć! Ko tri noći! Glupa kao pomrčina sunca! Što ću sad?
Kako da se izvučem iz nastale situacije s obzirom da ne želim provesti novogodišnju noć ni na jednoj od nabrojenih destinacija? Ah, sjetila sam se! Odglumit ću da sam negdje otputovala, snimiti na kasetofon žamor s nekog tuluma (ali ja idem samo na promocije knjiga!), zamoliti kakvog diskretnog grafičara da u Photoshopu obradi fotografiju moje malenkosti i ukomponira hrpu neodoljivih muškaraca s Eiffelovim tornjem ili Big Benom u pozadini.
Navučem zavjese i ne izlazim tri dana iz kuće. Smišljam priču o tome kako sam upoznala Jeana ili Johna, hodam u spavaćici po stanu i uživam. Kad me tko nazove na mobitel, pustim zvučnu kulisu tuluma ili Jeanova/Johnova kanarinca (imam CD s kanarincima) i briga me… Ali što ako susjeda Marjeta ispriča kako je gorjelo svjetlo u mom stanu i čula je jecaje dok je otkucavala ponoć? Hm, ta ima uši poput radara.
Jadna ja, sirotica uboga! Nikako da se izvučem iz zamke novogodišnjeg slavlja! A još treba prevaliti Božić preko leđa. I darove, purice, domjenke, frizerke, čestitanje, lance sreće koji kolaju e-mailovima, čestitke na internetu, dogovore, konzultacije i usuglašavanja tko će investirati u sarme, a tko u kolače i gdje naći sponzore za božićnu jelku. Koja viša matematika! Što sam Bogu skrivila da me ne pušta na miru, a ja želim samo mir?!
Dakle, ništa od izležavanja pred televizorom, moram u život. Samo koji? Slavit ću Novu godinu!!! Bacam kockicu koju sam izvukla iz kutije “Čovječe ne ljuti se”. Kockica će odrediti moju sudbinu i destinaciju. Baš me briga! Ne mogu više misliti, odlučivati još manje. Od jedan do šest pa što bude!
Zvoni telefon.
Pojurim. Uvijek kad zazvoni telefon pojurim nadajući se nekakvoj dobroj vijesti. Uvijek. Ne znam drukčije. Veselim se telefonskim zvonjavama i pismima. Djetinji optimizam me ne napušta, a osim svega volim telefone i poštare!
– Ja sam – kaže Mak.
– Da – trudim se biti suzdržana, a skačem od veselja.
– Nisi baš ono sve mislila što si rekla? – pita me i zaključuje.
– Hm, možda nisam – odgovaram. Možda je čarobna riječ. Možda, možda, možda. Diplomatska, niti smrdi niti miriše.
– Nedostaješ mi – kaže. – Nemam se s kim svađati, nemam se na koga ljutiti, totalno mi je bez veze… Hoćemo li se naći?
– Mogli bismo! – viknem u slušalicu. Sva ženska lukavost i taktičnost odjednom me napustila, a i nemam je previše. Hoću uhvatiti svog muškarca, ipak su ovo teška, praznička vremena. Sigurno je sigurno!
– Dobro. Čekam te u sedam kod “Krleže”. Da, zvao je Mario, zove nas k sebi, na Hvar, za Novu godinu. Zgodno, zar ne?
– Aha! – kažem. Opet sam uspostavila kontrolu glasnih žica i usnojezičnogrkljanskog sustava zajedno s dišnim. Smirena sam. Nije loše!
– Vidimo se – rekne Mak i spusti slušalicu.
I ja spustim slušalicu. Pogledam kockicu prezrivo, a onda je uzmem u ruku i spremim u ladicu.
– Nećeš ti meni krojiti sudbinu!!! – samouvjereno i odlučno izgovorim.
Morala bih otići do kozmetičarke, frizerke i tako dalje. Pretvoriti se u milo biće, ljupku ženicu, nježnu ljubavnicu, plavokosog anđela i ući u 2014. kao slatki primjerak homo sapiensice. Pa, pokušat ću!
Kad malo razmislim, nikad se ne zna što od mene još može nastati. A za izležavanje ispred televizora u spavaćici još uvijek ima vremena i mnogo drugih Novih godina koje će dolaziti i prolaziti, u kojima ću šiziti, živcirati se i smirivati se sve prema nekom čudnom, napornom, luckastom nebeskom rasporedu…