piše: Sonja Breljak
Berlin/ Nedjelja je, blagdan Svete Obitelji. Ova netom prošla. Od Steglitza idemo S Bahnom do crkve svetog Bonifacija na Mehringdammu.
Tu pjevam redovito s našim crkvenim zborom. Suprug ide u crkvene klupe a ja najprije u sakristiju poradi čitanja na ovaj dan. Pa na kore k mojim pjevačima. S njima sam sigurno posljednjih 17 ako ne i više godina.
Puno zadovoljstva pružilo mi je to druženje, uvijek iznova pojačalo, učinilo ljepšim, dubljim i toplijim svako molitveno i misno okupljanje, ispunilo dušu ljepotom.
Kore su u ovoj crkvi visoko i daleko od oltara. Duga je crkva svetog Bonifacija. I dug je pogled s kora, pruža se preko glava cijeloga puka, brojnih poznatih koje surećem prije i poslije.
Dosta vjernika sjedi redovito na istim mjestima, dio je to ukupnog nedjeljnog rituala. I mi u zboru imamo svoje određeno mjesto. Pred nama je mlada voditeljica Matija Ćosić, konzekventna i marljiva, za orguljama Marija Kolak, redovito pored i koja od njene tri kćerke.
Misu vodi fra Radoslav Tolić, koncelebrira đakon Horst Kaya, pa ministranti, Simbolično i prigodno, riječ je o Svetoj obitelji, Mariji, Josipu i Isusu, problemima i kušnjama koje su u svom obiteljskom životu imali, što sve izdržali, preživjeli, u vjeri iznijeli.
Riječ je i o svakoj obitelji ponaosob, o svima nama koji sjedimo u crkvi. S koliko pažnje, ljubavi i strpljenja jedni s drugima živimo- muž i žena, roditelji i djeca, svi zajedno.
Sveta obitelj je povjesna a i suvremena tema, svakog dotiče, svakom pripada, svatko ju osjeća. Lijepa propovjed. I lijepe pjesme koje ju prate. Pjevamo: – Oj djetešce moje drago, vesela sam ti, ti si moje milo drago, spavalo bi ti. Sinak mili moj ljubljeni, nuder zaspi ti, Oj golube moj mileni, sve moje si ti. Tebe otac ljubi, slavi sliku svih ljudi, jerbo si mu sinak pravi, i nitko drugi. Lijepa moja ti ružice, mili sinak moj, mirisava ljubičice, željni golub moj, željni golub moj ...tako pjeva crkveni zbor.
Misa je skoro pri kraju kad se u prvim redovima uznemiri puk, nekome je pozlilo, nekome od vjernika nije dobro. Prvim redovima prilaze đakon i fra Rade raspitati se treba li pomoć. Nije bilo potrebno, sve ipak bilo u redu. Sve trajalo kratko. Ali dovoljno. Sasvim dovoljno. O, kako lijepa slika.
Ej, ljudi moji, srce mi je naraslo do neba, sretna pjevam izlaznu pjesmu, onako baš sretna. Tu, zajedno s drugima, s lijeva i desna mene, pjevačima, vjernicima kojih se tiču i moji problemi, i moja sudbina. Tu, zajedno sa svećenicima kojih se dotiče svako lice u crkvenoj klupi. Eto, ta osjetljiva, topla ruka, ta i takva crkva, moja je obitelj. Sveta obitelj.
Baš lijep dan u crkvi svetog Bonifacija u Berlinu.