Priču “Mama oblak” naše suradnice Slavice Klimkowski s njemačkog na hrvatski je prevela poznata spisateljica Božica Jelušić
– Slavica Klimkowsky je rođena je 1958. godine u Mičetincu (Podravina). Gimnaziju je završila u Zagrebu, a studij medicine na Freie Universitatu u Berlinu, gdje živi od 80-tih godina.
Od srednjoškolskih dana piše priče, eseje i književne prikaze, na hrvatskom i njemačkom jeziku. Članica je udruge Autorenforum Berlin, gdje moderira književne nastupe i predstavljanja knjiga.
Također je aktivna na internetskom portalu Hrvatski Glas Berlin, te u časopisnoj produkciji. Pripovijetke su joj objavljivane u zbornicima i antologijama te nagrađivane na književnim natječajima, stoji između ostalog u najnovijem broju Hrvatskog Slova koje je objavilo priču Mama oblak.
Slavica Klimkowsky je na nedavnoj Pola ure kulture u Berlinu, u organizaciji Hrvatskog glasa Berlin, čitala svoj prikaz romana “Čišćenje globusa”, poznate hrvatske spisateljice Božice Jelušić.
piše: Slavica Klimkowsky
prijevod s njemačkog: Božica Jelušić
Poslije škole sam dotrčala kući, uletjela u kuhinju, na stolu ugledala hrpu buhtli i nekoliko maminih kuhinjskih krpa i odmah sam znala – još je tu. Udahnula sam duboko,i rekla „Hvaljen Isus!“ djedu i baki, otišla tiho u hodnik i otvorila vrata naše sobe. Mama je stajala u podsuknji ispred kreveta, na kojem su bile raširene njezine haljine. Okrenula je glavu prema meni, rekla je samo: „Nadica“.
U malom je prostoru bilo hladno gotovo kao i napolju. Htjela sam nešto reći, „Bok“ ili „Hvaljen Isus“, ali nisam mogla. Gledala sam mamu, kako se šuteći oblačila. Najprije duge vunene čarape, onda usku suknju, onakvu kakve nose gospođe u gradu. Dala si ju je sašiti posebno za put.
„U ovoj suknji ne mogu proći selom“, rekla je, navukla dugačku nošnju preko svega i dodala:
„A ovako ne mogu doći u Njemačku. U vlaku ću skinuti nošnju i spakirati je u kofer.“
Pokazala je na sivi kofer, koji je ležao otvoren na njezinom krevetu, brisala suze s obraza i dalje se oblačila: vezenu bluzu, preko toga pletenu vestu i na kraju debelu crnu zimsku jaknu. Potom se mama okrenula prema meni, dugo me i čvrsto zagrlila. A kad me pustila bila bih joj rado nešto rekla. Samo što? Da mi je i nešto pametno palo na pamet, ne bih to mogla izgovoriti jer mi je u grlu bila buhtla, ali ne ona fina s marmeladom , koje je baka ispekla za put. Buhtla u mom grlu bila je sirova i polako mi se dizala, gorko punjenje je izlazilo iz nje, i širilo se ustima puno gorče od kožice mladog oraha ili od koštice marelice.
„Vratit ću se.“ Mamin je glas bio visok. Držala je moje ruke u svojima , gledala me u oči i rekla:
„Izdrži! Molim te, izdrži još.“
Izašle smo iz sobe. Mama se oprostila od djeda i bake, uzela buhtle zamotane u više krpa sa stola i spakirala ih u torbu. Djed je ostao sjediti na stolcu u kuhinji, baka je išla s nama do uličnih vrata i tamo rekla tiho: „Sretan put.“
Tako bih rado bila ispratila mamu do stanice, no već je bilo poslijepodne i morala bih se vraćati po noći kroz šumu i polje .
Prije nego smo se oprostile na kraju sela, morala sam mami obećati da ću svaku večer izmoliti „Oče naš“ onako kako smo nas dvije uvijek zajedno molile, da ću nedjeljom ići u crkvu, da ću se lijepo ponašati, da neću srditi dragog Boga i da ću izdržati dok se ona ne vrati. Kad će to biti, nije mi rekla, a ja nisam mogla pitati jer mi je oduran gorki buhtl grebao grlo iznutra i ostavljao me bez glasa, tako da sam svaki puta kimnula, kad bi mama započinjala rečenicu sa „Obećaj mi…“.
„Pisat ću ti“, rekla je, uzela kofer, koji je odložila pored sebe, okrenula se i otišla. Stajala sam na uzvisini na kraju sela i gledala za svojom mamom. Brzo je i odlučno koračala vijugavim putem kroz polje, na kojem su se vidjele velike „krpe“ snijega. Časkom je zastala, okrenula se i mahnula mi , a ja sam joj uzvratila mahanjem. Još mi je nekoliko puta mahnula, dok cesta nije nestala u šumarku.
Noge su mi se pretvorile u dvije sante leda, ruke su mi promrzle, nos i uši zaledili se ispod vunene kape. Stajala sam tako i pitala se: Gdje je mama sad, stoji li na stanici i čeka vlak ili je već sjela u njega i vozi se? Htjela sam zamišljati da sjedim pored nje i putujem ali nisam mogla, ništa si nisam mogla zamisliti osim mame kako korača, zastajkuje, okreće se , smješi se i maše mi, a ja joj svaki put mahanjem uzraćam. Ne znam kako dugo sam tako stajala na istom mjestu, prije no što mi je uspjelo pokrenuti se s uzvisine. Noge su mi otežale, na povratku u selo. U glavi mi je bilo tiho , grlo mi je gorjelo, a samo dvije riječi ostale su mi u glavi: ostati i ići. Bol je pratila oboje.
„Poslije škole odmah kući. Hodi cestom, a ne uz obalu rijeke. Da nisi išla blizu rijeke. Jesi li me razumjela?“, rekla je baka sljedeće jutro.
Ozbiljno je uzimala obećanje dano majci, da će dobro paziti na mene. Imala je pritom i dva pomoćnika, oba moja mala bratića, koji su me slijedili u stopu i obavještavali baku o svemu. Do završetka škole već sam zaboravila bakine zabrane, pa čak i onda dok sam brala visibabe uz rječnu obalu. Nisam više mislila na to. Tek mi je palo na pamet kad sam stigla na kućni prag, gdje me je baka čekala. U ruci je držala tanku šibu, koji je strgnula sa stabla višnje, jedine s takvim granama.
Tragovi, koje je ostavila tanka i savitljiva šiba na mojim bedrima boljeli su i pekli. Dobila sam kaznu – zabranu izlaska iz sobe. U sobi je bilo ledeno, pa sam ponovno navukla svoj debeli kaput i stavila vunenu kapu.
Nije prošlo puno vremena, a već sam čula oba mala izdajnika kako naizmjence viču:
„Cigani su tu, Cigani su tu!“
Odškrinula sam vrata od sobe i čula kako baka govori:
„Cigani, uranili su ove godine.“ I nakon male stanke:
„Što to oni prodaju?“
Prvo sam ispružila glavu kroz poluotvorena vrata a kako baka nije ništa rekla , izišla sam iz sobe i pošla za njom i bratićima do ograde. Cigani su prolazili u nekoliko kola natovarenih šarenim glinenim loncima – cvjetnjacima, ćupovima za mlijeko i putrama za vino. Ovaj puta imali su čak i medvjeda. Nosio je prsten u nosu, a na njemu pričvršćen lanac . Medvjed je svaki puta zaplesao kad bi muškarac koji ga je vodio, zatresao lancem ili ga udario štapom. Kad prođoše i posljednja kola, okrenula se baka prema meni i rekla:
„A što ti tu radiš? Ti si u kućnom pritvoru!“ Pogledala je srdito i još je dva dana iza toga prigovarala.
Noću je medvjed grebao po zemljanom zidu pored mojeg kreveta, tako dugo dok nije napravio rupu kroz koju je gurnuo šapu u sobu i zamahnuo prema meni. Lanac je zvečao. Mora da se medvjed nekako oslobodio. Srce mi je udaralo u grudima, kad sam se probudila i čula kako medvjed grebe po zidu. Nije to bio san, bilo je istina. Tek sam tada shvatila da zvuk dolazi od kreveta moje majke. Tamo je ležala baka i hrkala.
Nakon toga nisam više mogla zaspati. Poslije nekog vremena kleknula sam na krevet ispod prozora i gledala nebo. Te sam noći pronašla jednu zvijezdu na nebu , kojoj sam sve mogla povjeriti. I pričala sam joj, što radim i što me tišti, i sve ono što bih rado rekla svojoj mami.
U noći pred Đurđevo nisam mogla vidjeti svoju zvijezdu, bila je kao uostalom i cijeli svod, prekrivena debelim crnim oblacima. I nekoliko noći prije bilo je isto tako , no potom su se oblaci razvukli. Zbog toga sam poduprla glavu rukama i odlučila ostati budna i čekati. Ali te noći kao da me oblak htio naljutiti – ostao je tamo. Nije se htio maknuti.
Zvijezdi bih bila rado rekla, koliko mi nedostaje mama i njeno češljanje moje duge, guste i neposlušne kose. Kako mi svakodnevno nedostaje njeno pletenje u pletenicu , a nedjeljom kako mi veže veliku bijelu mašnu za odlazak u crkvu. Kod bake je sve išlo brzo, uz puno povlačenja i bola. Navlažila bi mi kosu, energično je češljala , razdijelila na sredini, isplela bi prvo jednu pletenicu brzo i čvrsto, tako da bi me glava zaboljela od zatezanja , a ond bi na isti način napravila i drugu. Za Uskrs bi mi šećernom vodom „zalizala“ neposlušnu kosu. Na taj je način postajala glatka, a kad bih je dodirnula, bila je poput oklopa i ja sam se uplašila. Baka je imala i sama dugu kosu, doduše ne tako gustu i neposlušnu kao što je moja, ali si je svejedno uzela vremena za češljanje i za pletenje, prije nego bi pletenicu smotala u „punt“, koji je učvrstila raznim ukosnicama, kvačicama i češljićima a koje je sakrila rupcem. Imala sam osjećaj, da je moje češljanje bilo jedna od težih zadaća za nju, ali nije mi dozvolila da se sama češljam.
Mora da sam nekako zaspala, jer najednom se mama stvorila kraj mene. Došla je do kreveta, pomilovala je moju kosu i poljubila me.
Ne sjećam se koji puta sam to već dobila kućni pritvor i zašto. Licem sam se skroz približila prozorskom staklu, tako da sam ga nosom dodirivala . Gledala sam nebo, rijeku, koju nisam mogla vidjeti , no svakako sam mogla vidjeti maglu koja se nadvila nad njom. Odozdo je bilo sivo i neprozirno, prelijevajući se u plavetnilo, koje se utapalo u crvenilu, dok nije posve nestalo. Samo se kratko zadržalo to posebno osvjetljeno plavetnilo na nebu , koje mi se sviđalo.
Svaki dan sam stazicom išla preko livade do mjesta na obali, gdje su napajali krave i gdje se pralo rublje, gdje je djed ponekad sjedio na stolčiću i pecao, gdje su ujutro patke ulazile u vodu, a navečer izlazile, nakon što su čitav dan provele u jatu s mnogim drugim patkama. Prije podne je jato pataka plivalo uzvodno, povremeno bi izlazile na obalu i pasle travu, gegale se uokolo, a onda se vraćale natrag u vodu.
Pored mjesta gdje smo mi ulazili u vodu rasla je žalosna vrba. Naslonjena na deblo, čekala sam da se patke vrate, gledala uvis i između grana sam vidjela komadiće neba. Sa debljih grana, koje su se tromo račvale, visjele su tanke grane, krajevima dodirujući vodu. Njihovim dugim uskim listovima igrali su se vjetar i voda, te se pričinjalo kao da ih vjetar želi podići, a voda odnijeti. Svaki dan je nešto lišća uspjelo otići. Otkinute ih je rijeka ponijela. I tog dana. Udaljili su se zmijolikim kretnjama i na malim valovima su izgledali kao da bi rado skakali od radosti.
Kad su se patke vratile, kokoši su već otišle na prečke i skoro su pozaspale. Malo su ih omele patke koje su još morale gakati i nekoliko puta proći kokošinjcem gegajući se, dok se nisu smirile stisnuvši se u kutu, a ja sam zasunom zatvorila vrata s vanjske strane.
„Moj Bože, kako vrijeme brzo prolazi, skoro će ljeto“,rekla je baka.
Tvoje vrijeme brzo prolazi, moje ne, mislila sam. Da sam joj to rekla ,odgovorila bi mi: „Ah, što ti znaš“, kao uvijek kad bih joj proturječila, ili kad bi se ljutila na mene pa bih morala tko zna koliko dana ostati u kućnom pritvoru, i ne bih mogla do rijeke gledati Dravu kako teče, dok se nebo ogleda u njoj. Dakle, šutjela sam.
Ali znala sam ja puno toga. Znala sam da će mi uskoro biti devet godina, da polako dolaze neprolazni dani koji će donijeti sa sobom pitomo svjetlo, čak i ako budu nestajali u tami i da zrikavci zriču cijele noći iako ih ja i ne mogu čuti samo zato jer ih preglasava kreket žaba.
I puno, puno toga sam znala, ali samo jedno nisam, – kada će se mama vratiti. Gledala sam kroz prozor očima upijajući nebesku modrinu, na kojoj se pramenje oblaka uplitalo i rasplitalo u nježnu pletenicu, činilo mi se, anđeoskim rukama ispletenu