I ONI SU BILI MALI (1.dio)

–Nebo je vezano za zemlju kukama i lancima 

pripremio: Emil Cipar
Moj omiljeni pisac Branko Ćopić uljepšao mi je mnoge dane djetinjstva i mladosti.

Najveća radost Ćopićevog pripovijedanja jest smijeh, koji iz pisca izvire spontano i lako, nježno i milostivo. Taj smijeh je dobrodušan, životvoran i bodar, on čini da život bude miliji, da dan bude svjetliji, da čovjek bude ljepši.

Satira i satirični smijeh sinu ponekad svojom oštricom, ali je, prema pripovjedačevom uvjerenju, u životu više ljepote nego ružnoće, više dobra nego zla, više ljudskog manje neljudskog. Probit će iz ovog pripovijedanja i ton tuge ili gorčine, jer i to je život.

Ali kada se sagleda cjelokupno Ćopićevo pripovijedanje, on se pamti po smijehu, onom blagorodnom i ljekovitom.

Nedavno sam pronašao njegove zapise o njegovom djetinjstvu na netu. Mislim kako ih moram podijeliti s vama. Dakle …Branko Ćopić priča o sebi:

-Rođen sam 1915, u selu Hašanima, pod planinom Grmečom, u Bosanskoj Krajini. Roditelji su mi bili zemljoradnici. 

Rođen sam, dakle, početkom prvog svjetskog rata. U to isto vrijeme moj otac, kao vojnik austrougarske armije, borio se negdje na frontu u Karpatima, a moj stric Nidžo, srpski dobrovoljac, borio se u srpskoj vojsci protiv austrougarskih zavojevača. Tako su se dva brata, nalazeći se u dvije zaraćene vojske, borili ustvari jedan pored drugoga. 

Tek pošto se rat završio, moj otac i stric Nidžo nađoše se ponovo zajedno, u istoj kući. Od njih sam dobio svoje prve igračke, mesingane puščane čaure i čuo prve ratne priče. 

Kad mi je bilo četiri godine, umro mi je otac. Tako, zajedno s mlađim bratom i sestrom, ostadoh da živim pored majke, djeda Rada i strica Nidže. 

Stric Nidžo znao je vazdan kojekakvih narodnih priča i pjesama, a imao je dosta i svojih doživljaja, jer je bio rudar u Americi i ratnik-dobrovoljac, pa nam je u zimske večeri često pričao do duboko u noć. Da bismo ga odobrovoljili za pričanje, mi djeca, čistili smo mu cipele, prali noge i češali ga po leđima. 

Tako se, zahvaljujući stricu Nidži, preda mnom prvi put otvorio bogati svijet koji je stvorila narodna mašta. Vidio sam zmajeve, vile, divove, patuljke, vampire, junake, čarobnjake ratnike. 

Djed me je vodio sa sobom da zajedno čuvamo ovce. Trčkarajući za njim oko gajeva, po pašnjacima, kroz šikare i oko potoka, otkrivao sam bogat i bujan svijet prirode. O svemu sam neumorno zapitkivao djeda, a on mi je odgovarao kako je najbolje znao i umio. Tako mi je , na primjer, na moje pitanje o nebu odgovorio: 

-Nebo je vezano za zemlju kukama i lancima. 

Kad sam ga pitao da li bi se mjesec mogao dohvatiti kad se spusti na ivicu brijega, on mi je sasvim ozbiljno odgovorio da bi to bilo moguće. Tada sam ja načinio svoj prvi plan za osvajanje mjeseca: jedne večeri, kradom, otići ću na vrh brijega, popeti se na najviše drvo i dokučiti mjesec dugačkim grabljama našeg komšije Laze Ugarčine. 

Moj plan se nije ostvario u prvom redu zbog toga što sam ja bio velika strašljivica pa uveče nisam smio da iziđem ni u dvorište, a kamoli da se popnem na brijeg. 

Kad sam već bio u šestoj godini dali su mi da čuvam jaganjce. Bio je to lak i zanimljiv posao, osobito ako je lijep dan i ako se u blizini nađe još koje čobanče. Onda smo se igrali, tražili ptičja jaja, zidali kule brali jagode i pečurke.

Često bismo u igri zaboravili na svoje stado i ono bi se začas našlo u tuđem žitu. Ako bi to spazio seoski poljar, čuvar usjeva, nadigao bi grdnu viku i pojurio da nas bije ili bi nas tužio roditeljima, pa je bilo batina kao kiše. 

Naročito sam dobro zapamtio jednog starog poljara koji je volio rakiju i prema njemu sam kasnije radio lik seoskog poljara i partizanskog kuvara, čiča Lijana, glavnog junaka mojih ratnih romana za djecu. 

Prvi veliki i prelomni događaj u mom životu bio je polazak u osnovnu školu. Stariji u selu uvijek su nas plašili školom. Čim nešto skriviš, već ti prijete:

-Ček, ček, poći ćeš ti u školu pa će ti učiteljica oderati kožu sa leđa, a pop će ti odsjeći jezik. 

Naravno, nisam se usudio da sam odem do škole. Odveo me je djed Rade i uz put mi obećao: 

-Ne boj se ti ništa, idi slobodno u razred, a ja ću te čekati iza živice. Ako dođe do boja ti samo viči i eto mene odmah. 

U školi su me čekala razna iznenađenja. Razred pun slika. Ovdje zec, tamo vuk, onamo zmija, pa medvjed, lav, kamila. I lijepo i strašno. Da nije ostale djece, ne bih ti se ja, majci, sam usudio da zavirim u razred. 

Na ormaru, pokraj table, ugledah globus i šapatom pitam svoga druga iz klupe šta je ono. 

-Bostan — kaže on. 

Kad je nas, prvake, učiteljica stala ispitivati kako je kome ime i prezime, ja kazah svoje ime, ali kako mi je prezime — nisam znao. 

-Molim, on se zove Ćopić! — pomože mi jedan đak iz drugog razreda. 

-Zoveš li se Ćopić? — pita učiteljica. 

-Ne zovem …kažem ja. -Naša se kuća zove kuća Ćopića, i ovce i goveda zovu se Ćopića, i njiva…al ja se ne zovem Ćopić.