AH TA CVELFERIJA

Gunja je posebna priča

piše: Emil Cipar
Sunčani dan u veljači 2014. I topal dan …ugodnih 18 stupnjeva. Putujem iz Slavonskog Broda u Gunju …iz Slavonije u Srijem. Ne idem najbržim, već idem najkraćim putem …pratim rijeku Savu i prolazim kroz brojna živopisna sela Slavonije i Srijema.

Po selima brojne napuštene kuće. Predivna arhitektura iz vremena Vojne krajine prepuštena je zubu vremena, a on čini svoje.

Između Gundinaca i babine Grede je neka nevidljiva granica između Slavonije i Srijema. Razlika u selima je vidljiva samo poznavatelju. Sela u Srijemu su malkicu veća i malkicu manje zapuštena.

U Štitaru srećem lovce koji polaze u lov. Bogat je ovaj kraj raznolikom divljači …bogat je ovaj kraj plodnom zemljom, ribom u Savi…

Ali svejedno život kao da je stao u ovom dijelu Hrvatske. Nakon završene škole mladi napuštaju sela i odlaze u Osijek, Zagreb, inozemstvo…

Moj boravak u Gunji isplanirala je Katarina Badak, simpatizerka udruge „Zlatne niti Gunje“. Prva nakana mi je bila pisati o ovom jedinstvenom zlatovezu, tehnici izrade ukrasa na narodnim nošnjama, koja govori o nekim boljim vremenima.

Ali Katarina, studentica medicine u Osijeku, me oduševila svojom ljubavlju prema Gunji. Rijetko je to da se mladi ljudi oduševljavaju šokačkim načinom života, pa odlučim slijediti Katarinine upute.

A Katarina je isplanirala svaku minutu moga boravka u Gunji.

Prema popisu stanovništva iz 2001. Gunja je imala preko 5.000 stanovnika. Za očekivati je da se tu može štošta vidjeti.

Ali pođimo redom kako je to Katarina isplanirala:

U 12.15 sastanak s Katarinom na benzinskoj pumpi. Točni smo oboje, jer nema se vremena za gubljenje.

U 12.30 je predviđeni termin za okupljanje konjanika koji će taj dan projahati Gunjom. To je tradicionalno Pokladno jahanje u živopisnim narodnim nošnjama. O tome bi se mogla napraviti jedna zanimljiva reportaža, jer Gunjani su navikli na život s konjima i konji imaju važno mjesto u njihovoj tradiciji.

Ali …nema se vremena. Tek toliko za napraviti par slika u dvorištu Tunje Abramovića iz kojega povorka kreće. Dobro …i za popiti čašicu likera i pojesti gojtan …specijalitet Gunje.

Treba dalje do Seke Pargareve. Njena kuća je živući muzej. Svega su tu može naći od čega zakuca srce ljubitelja šokačke baštine: stari ručno rađeni namještaj, pokrovi, slike na zidu… šokački live style iz doba Austro-ugarske u svakodnevnoj upotrebi.

A Seka je posebna priča … vrijedna posebnog zapisa. Žena koja je uvijek više voljela druge nego samu sebe, žena koja je živjela svoj poziv medicinske sestre u bolnici u Brčkom.

U selu su i dvije crkve. Predivna kasnobarokna crkva svetoga Jakova, koju je nažalost malo nagrizao zub vremena, a odmah iza nje futuristička građevina nove i veće crkve, jedna od onih građevina u kojima arhitekt iživljava neke svoje osobne frustove. U svakom slučaju građevina koja ne paše u ovo podneblje.

Iduća postaja je svetište Majke dobre nade u Šumanovcima. To je najstarije je svetište na području Vukovarsko-srijemske županije, a datira iz 14. st.

Na mjestu današnjeg svetišta alšanski grofovi izgradili su franjevački samostan, a za što su 1373. godine dobili i dopuštenje pape Grgura XI.

Franjevci su sagradili i crkvu sv. Marije koja se postupno razvija u proštenište. Godine 1376. papa Grgur XI. daje posebne oproste vjernicima koji hodočaste u Šumanovce. Za vrijeme Turaka svetište je stradalo, no nakon njihove vladavine ponovo postaje mjesto hodočašća.

Godine 1822. izgrađena je u Šumanovcima nova crkva u kojoj je izložen kip uznesenja Marijina. Hodočasnici Gospe šumanovačke u njoj su pronašli “znak pouzdane nade i utjehe”. I danas je u velikom broju štuju tijekom cijele godine u raznim prigodama, a osobito na blagdane Velike i Male Gospe.

Bio sam na dosta svetišta diljem Europe, ali nigdje nisam osjetio takvu duhovnost kao u ovoj idiličnoj tišini srijemske ravnice. Samo mjesto ukazanja je u šumi, staze su lijepo uređene, a klupe pozivaju na odmor i pogled u samoga sebe i u dubinu vlastite duše.

Vrijeme odmiče i moramo se vratiti u Gunju. Katarina je isplanirala posjet u etno-kući obitelji Filipović.

Jozo i Milena Filipović nakon brojnih godina provedenih u Hamburgu na sjeveru Njemačke odlučili su ostatak svoga života provesti baš u Gunji. Ni jedno od njih nije iz Gunje rodom, ali eto …ima nešto u ovom dijelu pod nebom Cvelferije što je privuklo njih dvoje.

Milena i Jozo vole staro i starine i sakupili su bezbroj upotrebnih predmeta iz šokačkog života od prije. Sa puno ljubavi doveli su te predmete u red i pokazuju ih svima koga to zanima.

E sad …opet problem. O Mileni i Jozi moram opet pisati posebno, jer ne bih htio samo ovlaš dodirnuti ovu vrlo vrijednu obitelj. Bilo bi to krajnje neodgovorno.

Idemo dalje. Katarina je opet pronašla pravi biser. To je Ivica Šokčević – Romo, osebujan Šokac koji izrađuje razne predmete od slavonske ebanovine …drvo iz fosilnih trupaca.

Ivica nas već čeka pred kućom. Ulazimo u kuću, sjedamo, a Ivica nas nudi pićem, kavom i ispričava se što je sam.

–Baba je u Osijeku …čuva unučad.

Osjeti se prizvuk gorčine u glasu ovog potomka čuvene obitelji Šokčevića. Ivica je u krvnom srodstvu sa čuvenim Josipom Šokčevićem, banom hrvatskim, koji je u upravi uveo hrvatski jezik, koji je prije njega bio njemački. Činovnici su morali učiti hrvatski i prema narodu se ophoditi sa dužnim respektom.

Od tri sina Ivice Šokčevića niti jedan ne živi u Gunji i ne živi od zemlje. Svoj frust Romo liječi izradom raznih drvenih predmeta koji imaju puno duše u sebi.

Nađe se tu i zaboravljeni pristruk, posudica za sol koju su Šokci nosili ispod tkanice. Uz svaki predmet Ivicu vezuje i priča o njegovom nastanku.

Mogao bi ga čovjek slušati danima, ali protokol je neumoljiv. Jahači se trebaju vratiti sa obilaska sela i valjalo bi se tada naći kod Margićevih u dvorištu, dakle na mjestu gdje će konjanici i gosti biti dočekani.

Znate već: o Ivici Šokčeviću – Romi bit će još riječi uskoro ovdje.

U Gunji žive i muslimani. Toliko vremena se mora naći za fotografirati džamiju.

Pred džamijom živahno. Upravo se uklanja štand sa raznim poslasticama. Glavni imam u Gunji, Idriz efendija Bešić nam pojašnjava kako su vjernici upravo ispratili jahače …one iste o kojima se u ovoj reportaži sve vrti, ali o kojima nisam napisao ni riječi.

Ponuđeni smo i mi i ne zna čovjek što bi uzeo: ukusne pite krumpiruše, sirnice, burek… ili pak baklave, ili hurmašice…

Nema druge …prilikom iduće posjete Gunji treba malo više vremena posvetiti muslimanskoj zajednici.

Opraštam se od Katarine jer ona mora u Zagreb. I o Katarini će još biti riječi.

Do Margićevih stižem ipak na vrijeme. U dvorištu je dugački stol i na njemu nema što nema …kulen, kulenove seke, šunke, rakije, vina, likera…

Nisam slučajno liker napisao na kraju. Kušao sam liker od kajsija i mogu reći da je jedinstven. Napravila ga je Biljana Margić, a recept ću dobiti pismeno. Kad ga dobijem podijelit ću ga s vama.

I tu bi bio kraj priče …skoro. Upoznah još i profesora Josipa Krunića. On sa svojom filmskom ekipom snima reportažu o pokladnom jahanju. Naravno …opet se nema vremena, pa ćemo o ovoj živućoj enciklpediji drugi puta.

Pouka priče: Nikada ne planirajte kratki izlet u Gunju, a ako to ipak morate onda izbjegavajte upoznavanje s ljudima. Ako to učinite dogodit će vam se kao i meni …zaljubit će se u Gunju …u te jednostavne i divne ljude. I doći će te opet i opet, ili će te kao Filipovići iz priče i ostati u njoj.

Ah ta šokačka Cvelferija!