DRUG PREDRAG

Što je učo takog nigđe nemaaaaaaa!

Joža Prudeus
Hajde, recimo, neka se zvao Predrag. Nije, ali dobro zvuči. Naime neću pravo, iako ga znam, neću, jer ako je onda imao oko osam, deset godina više od mene – čovjek je danas u lijepim godinama, pa ne bi bilo lijepo da se po ovoj istinitoj prepozna.

Uostalom, tko zna, možda dragi naš Predrag marljiv bio pa završio i srednju i višu, čak i visoku. Nikad se ne zna što u kome čuči.

No u danima, točnije reći, godinama o kojima je riječ, imao Predrag, brat bratu, ukupno šest razreda pučke – u to doba zvane osmoljetke. Petoljetke su bile obično u parolama obećavane bolje budućnosti.

A bio Predrag drug milicionar. Pošteno, bješe poštenjačina, iako sam ih i previše sretao brkatih i mrkih, Predrag, doista, mili bijaše. Jasno, plus ono -cioner.

Sve dakle u redu, ali nedostajalo Predragu još dva razreda pa da napreduje u službi. Ovako ne može dalje od običnog milicionera …saobraćajca. U prijevodu: prometnika. E, pa neću vam sada malo pa prevoditi svaku treću. Ako sam ja morao, izvolite i vi, pa možete naučiti barem pokoju hrvatskosrpsku riječ.

Nego o čemu je riječ. Htio naš Predrag napredovati, a nema osam razreda. Kakvih osam, nema ni sedam, a ni onih šest nije bogzna kakvih.

Sredio drug Predrag s drugaricom direktoricom, jasno, u sobi drugarice direktorice, u četiri oka …onako odoka dogovorili da nema problema. Ma ne da škola nema problema jer koja škola jučer, danas i ubuduće neće problema imati. Imat će ih dok je svijeta i vijeka, učitelja i učenika. Nego po pitanju polaganja razrednog ispita druga Predraga.

Dogovorio Predrag, ili da budem točniji, utanačio on s drugaricom direktoricom sve. Od A do Ž: mjesec, dan, sat. Sve od–do. I više od toga. Sve što bude, bit će sutra! Ma dok je vruće, Pred-rag bi da kuje i tuče.

Sutradan ujutro eto drugarice direktorice u društvu druga pedagoga i drugarice tajnice. Direktorica nešto ispod glasa tumači, objašnjava …drug pedagog, kao niže rangirani, glavom klimao, što je tada bila redovita praksa svuda i svagda kada bi se našli sučelice onaj gore i onaj dolje.

U ovoj situaciji klimanje je imalo i svoju dodatnu težinu jer u to doba služba školskog pedagoga bijaše u fazi nastajanja, recimo, eksperimentalnoj, i tek ih je pokoja škola imala sreću imati. Ja sam ih imao od onda pa sve do dana današnjega. No što se može. Živ čovjek svašta mora izdržati.

No vratimo se u klimanju. Direktorica, jasno, drugarica, svoje istrese, pedagog pedantno zapisa i…

Prevarili ste se ako mislite da je stvar gotova …među njima da, ali za nas kolegice i kolege u zbornici tek počinje.

Pa tako, pod odmorom pedagog u kutu šuška nešto s kolegicom Zrinkom. Opet ime izmišljeno, ali kolegica prava. Sad ona klima glavicom.

Još je stigao uhvatiti, jer bijaše mali odmor, tek kolegu Ðuru. Pedagog izreče dvije-tri, Ðuro dva puta više klimne glavom i, uzevši dva trokuta, klimavi kutomjer i šestar, ode na nastavu.

Pod velikim odmorom, nevelike razgovore obavi pedagog s još njih troje. Dakle do sada je petero: za!, ako je zaključiti po glavoklimanju.

Ja pojma nemam, a priznajem …lud, mlad, znatiželjan, što sam sve do danas, osim drugog i trećeg.

No i moja je znatiželja utažena odmah nakon četvrtoga sata kada sam se kući spremao. Presretne me drug direktor u hodniku i, koje li časti, pozva u svoj sobičak.

Koji sad direktor?

Sad sam se sjetio, nije riječ o direktorici, već direktoru, pa ono prije zaboravite.

Da, da, ipak je bio i drug, i direktor, i sekretar partije u školi. Ponudio mi da sjednem, a on šetao od vrata do prozora. Ne baš temeljito, ali prilično jasno, shvatio sam o čemu je riječ, popodne mi neće biti slobodno jer:

–Ti si drug Josip (nema vokativa jer je po struci bio prirodnjak, a u osmim razredima predavao društveno-moralni odgoj), ti si diplomirao hrvatskosrpski i historiju. Odlično. To smo riješili. Nego, negoooo što ćemo s njemačkim? Koji si jezik, drug Josip, učio bilo u osnovnoj, bilo u srednjoj školi.

–Ruski, druže direktore, dvanaest godina.

-I?

-Oprostite, tanko.

-Ne pitam kako s ruskim, imamo mi za ruski Milicu. Nego nisi valjda samo ruski?

– I francuski! – potiho ja jer da sam uskliknuo, možda bi pomislio da mi je Zola stric …četiri gimnazijske godine, ali zaboravilo se dosta toga.

–Ma ne zanima me francuski krava travu pase, tele repom maše …pokaza on da bi mu svojim francuskim mogao instrukcije pružati …nego nisi li barem godinu-dvije…

–Jesam, latinski, drug direktor …namjerno sam usuglasio s njegovim vokativom ..dvije godine, ali sam ga zavolio, i ako tu nešto mogu pomoći…

–Ne trebam ministranta, već ispitivača za njemački!

–Njemački? Nažalost, samo pola godine fakultativno: počeo pa prihvatio savjet profesora da odustanem zbog osobnog i njegovog zdravlja.

Na ovo razvedri se lice druga direktora i partijskog sekretara.

–Kažeš pola godine!? Pa to je, neblak ti tvoj …to mu bješe jedna od službenih psovki, inače je u izvanškolskim aktivnostima drug bio psovač i pol …pa to je punih šest mjeseci! Što ne kažeš. Sve je riješeno. Ovako, u 15 sati imamo prijavljeno jedno privatno polaganje razreda. Predrag milicioner. Znaš ga. E da, čovjek hoće imati završenu osnovnu. Ustvari, dva razreda. Odjednom će oba da ne gnjavi ni sebe ni nas. Sedmi i osmi. Vi ćete (evo, sad se jasnom jednostrano udaljismo na Vi) ispitivati hrvatskosrpski, historiju i engleski!

–Ma koji engleski? – zinuh.

–Njemački, njemački sam htio reći. Molim vas u petnaest i trideset tačno! (ovo tečno tačno izgovarao je uvjeren, i da stvar bude gora, uvjeravajući druge da se upravo tako kaže jer se tačke zovu tačke, a ne točke, i nije toknuti, nego taknuti!?). Dobro, neka mu je bilo.

–Oprostite, niste li malo prije rekli u petnaest? – provjerih za svaki slučaj.

–Jesam, ali izvinite, mladi kolega, nisam dokrajčio. Ono jest u petnaest, ali prvo ćemo matematiku, i kemiju, i fiziku, i biologiju jer mi ovi Ðuro i Zrinka moraju… ona doktoru, a Ðuro zamjenjuje Barbaru. Pa ćete prvo biti član komisije. Sve se to kolega plaća. Ništa nema badava. Nema džabe… znate već.

Barbara je predavala likovni, a Ðuro je bio dežurni zamjenjivač za sve predmete. Da je onda barem Ðuru drug direktor pozvao da ispituje njemački, a ne mene… No kako je govorio drug direktor i partijski sekretar, treba zadatak kao u vojsci prvo izvršiti pa se žaliti.

Pregrizoh u sebi tu spasonosnu po mene ideju s drugom Ðurom, jer ide na zamjenu, pregrizoh na svoju sreću i suvišno pitanje nije li malo prerano i 15,30 kada ovo dvoje ima četiri predmeta puta dva razreda. No moja je računica moja, ali se moram ravnati po nekom drugom satu.

I evo mene u 14,55 da ne zakasnim, pa makar i malo pričekao. Ručao nisam, nego onako s nogu. Poslije će se i to pokazati dobrim.

Ja pred učionicu, kadli iz nje ispadaju Zrinka i Ðuro kao ispitivači, Stanko kao član komisije, i čestitaju Predragu. Eto i njega, pridružuje se direktor, pita kako je bilo. Predrag se smješka, ovo troje klima glavama:

–Ma znao sam ja. Sila je, naš Predrag. Idemo sada vi, drug Josip. Nema veze, ranije počeli, ranije ćemo završiti.

-Čekaj Stanko, kamo ćeš, a komisija? – povika drug direktor za Stankom koji s ono dvoje krene put izlaza.

–Moram, rekao sam vam, druže direktore, moram na vozački. Ne mogu Predraga dovesti u nezgodnu situaciju, sve mi je sredio s drugom Sretom. Rekao sam vam to još prekjučer.

–Tačno. Ništa. Onda ću ja biti komisija. Idemo.

–Hoćemo prvo hrvatski, povijest, pa njemački – pitah druga komisiju, na što on reče da je svejedno i:

-Krenimo odmah sa srpskohrvatskim. I nemoj, Josipe, sada pametovati previše, Predrag će u saobraćajce, ne u književnike.

Ne znam što mi bi, ali u tom času ispalih glupost:

-Može. Onda, druže Predraže, hoćemo li prvo s osmim ili sedmim?

-Meni svejedno – dosta staloženo prihvati Predrag …kako vi odlučite.

No nekoliko dana poslije saznao sam da i nisam bogzna koliko pogriješio jer je Zrinki odgovarao kemiju kada ga je biologiju pitala. I obratno: ona o molekulama, on o sisavcima, pa je zato dobio samo dvojku.

-Dobro, recite mi onda nekoliko imenica.

–Milicioner, Predrag, drug, direktor su muške, a, recimo, drugarica, Zrinka i moja žena su ženskog roda.

–Dooobro, a srednjeg?

–Srednjeg, srednjeg… to bi mogao biti komandir Mile. Onako ni visok, ni nizak čovjek, srednjeg rasta – pojasni ispitanik, a direktor pridoda više za sebe:

–Tačno. I srednja žalost. Čovječe, živa smijurija, sprdačina kada baca kugle u kuglani. Kuglamo se od smijeha.

Ćutim ja, konačno, kamo smjera ovaj i ovakav privatni ispit, pa nastavim dalje.

–Nešto iz književnosti… Jeste čuli za Augusta Šenou?

–Jesam – odreže Predrag, a direktor klimne glavom kako bi ga okuražio.

–A Krležu?

–Jesam i za njega.

–Znate …zaustim, a direktor prekinu:

–Daj Josipe, pređi na ti, bit će čovjeku manje treme.

–Ako je drug Predrag za, može. Znaš li kako li je Krleži ime?

–Mislim August.

–Ovo se može prihvatiti – prihvati drug direktor – riječ je samo o maloj zamjeni.

-Slažem se. Je li ovo pjesnička figura: i cvrči, cvrči…

–Nije to figura nikakva. To je cvrčak, drug Josip.

–Gotovo. Može dovoljan?

–Kako ne bi moglo.

-Dobro, sada idemo s gradivom sedmog razreda.

E, tu mi je Predrag jednostavno istresao kao iz rukava čak tri jednostavne rečenice, i onu o kiši, i onu o kravi, i onu o travi. Skoro sve znao. Tako da u književno područje nismo ni zalazili, s čime je bila suglasna i komisija.

Upisao ja dvojku. Upitah druga direktora hoćemo li odmah nastaviti ili da učinimo malu pauzu, a budući da obojica bijahu suglasna za nastavak, pređosmo na pitanja iz povijesti.

Sada smo, za promjenu, prvo se riješili težeg gradiva sedmog razreda. Uglavnom sam ja, da ubrzam i pojednostavim stvari, i pitao i odgovarao, na zadovoljstvo ispitanika i komisije.

Upisah čak vrlo dobar.

S gradivom osmog razreda nikakvih problema. Znao Predrag više neprijateljskih divizija, negoli ih je bilo. Znao i pjesmu …Ej, kad je bila borba kod Drvara, šesta lička spasila maršala! koja je nastala u onom čuvenom desantu.

Znao dakle i da je bila borba, i gdje bila, i koga spasila, i koja i kako se zvala. Nabrojio sve moguće i nemoguće narodne neprijatelje. Čuo, da čuo, za Neretvu, Sutjesku. Čak se ponudio da zapjeva prvu kiticu o komadantu, drugu Savi, što smo pohvalili i drug direktor i ja, zaključivši da nam drago, ali nije potrebno. Kad se raspričao o Bošku Buhi, nismo mogli, nego prekinuti i ja odličan upisati, na zadovoljstvo obojice. Čak mu drug direktor stisnuo desnicu.

–Sila si ti, drug Predrag – oraspoloži se drug direktor – eto, i historiju si apsolvirao.

Uplašio se načas Predrag što mu se to dogodilo, ali ga smirila srdačnost čestitara i, jasno, ocjena u zapisniku.

Mene pak, da oprostite, poštovani čitatelju, tobože potjeralo jako na malu nuždu. Ustvari, htio sam bar minutu dvije dati čovjeku predaha.

–Može, može – dopusti mi drug direktor, tapšući ozarenog Predraga po ramenu:

–Jesam ti rekao, kakvi problemi, kakvi bakrači. Učio si i evo. Sila si ti, Predrag.

–Hvala, druže direktore, nego da neće moji zakasniti?

–Ne znam. Vjerojatno neće. Kako si dogovorio?

-Ma rekao sam u pet najkasnije.

-Bez brige, sad ćemo mi na brzinu njemački, pa što je ostalo, mislim samo zemljopis. Nadam se da će Zdenko stići svaki čas. Ako ne, ionako si devet koma ispita položio. Tja zemljopis mačji kašalj, kao da ne znaš koji je glavni grad Socijalističke Republike Hrvatske, Jugoslavije…

–Znam ja sve glavne gradove. I Triglav.

Vraćajući se hodnikom, zirnuh kroz ulazna vrata te opazih kako se iza škole zaustavlja milicijski kombi.

Opazili i oni mene. Kako ne bi, bili su to pravi milicajci, sve vidjeli, sve čuli, sve naslutili. Mahnusmo si rukom i ja krenuh da dokusurim s njemačkim. Premalo sam imao vremena da bih shvatio što će onoliko pivskih gajbi u kombiju.

–Eno stigao kombi iza zgrade – rekoh sjedajući sučelice Predragu.

–Jesu? To je najvažnije. Rekao sam sad, druže direktore, direktiva se mora poštivati.

–Bravo, onda, Josipe, nemojte sada vas dvojica mačka za rep vući da stignemo dok je vruće… Dakle još njemački, Zdenko može, ako zakasni, zemljopis i vani pitati. Idemo.

–Evo, Predraže – otvorim ja odoka jedna stranicu u udžbeniku – pročitaj mi prvo ovaj kratki prvi odlomak.

Nakašlja se Predrag i pročita tako tečno, tako zadivljujuće točno, baš onako kako je bilo otisnuto:

–Ajne… majne… klajne… das ist…varum…

Čak je svako slovo pročitao doslovice po njemačkom vukopravopisu: Schule, naglasivši ono: Sch!

Nisam htio cjepidlačiti i tražiti iberzeceda, već upisah trojku iz čitanja pa predložim, da skratimo (muke), još malo konverzacije, što sam odmah preveo da još malo opušteno popričamo.

Budući da dobih glavom odobrenje, rekoh mu neka mi, onako slobodno, kaže jednu rečenicu na njemačkom. Bilo koju.

Misli, Predrag, misli pa upita:

–Može li iz prakse?

–Dapače!

–Ovako, stojim ja u grmu i, da izvinete, kontrolišem saobraćaj, kad juri jedna budala prebrzo. Dao čoban gas do daske. Tko zna, možda bio i pod gasom …varate se da je ovu zgodu kazivao na njemačkom. Sad će tek početi.

–I ja skočim ispred, tablu u zrak, vidim dojč registracije pa odmah njemu Halt! Halt! Stao on, a ja njemu naredim – curik.

-I? – mjesto mene upita drug direktor.

–Halt! Bite ajn tauzen globa. Niks šprehen. Niks. Bite ajn tauzen globa! Frštenzi?

–Dosta, dosta, Predraže. Nemoj više (ako boga znaš, mislim u sebi) o ovom slučaju. Još jednu i mi gotovi.

–Drugi put jedan Švabo krivo parkirao. Ja papir i flajbajs i kratko: Her bite cvaj tauzen globa! I čovjek razumio. Platio.

Dva. Njih dvojica zadovoljni, ja prezadovoljan.

Moram dovršiti priču. Sjećate se da je drug direktor rekao da ubrzam dok je vruće(!). I stigli smo, baš kao naručeni. Stevica je satarom kasapio prvog odojka. Sve se pušilo, a on malo, malo oblizivao prste, hladeći ih i pušući u njih. Stigao i kolega Stanko (požurio s polaganjem vozačkog), a dovezao ga lično i personalno instruktor Sreto jer sigurno je sigurno.

Evo i Ðure. Nema Zrinke, ali tu je Milica iz ruskog. I podvornik Ilija. Spremačice Julka i Anica pomažu podvoriti jer skupilo se, mic po mic, pola zbornice, a i pola milicijske stanice (zato je u rezervi bio i drugi odojak, a janjac stiže u drugoj turi).

Ilija pivo otvara. Sreto vino natače i rastače. Na novinskom papiru soli koliko ti drago, luk zamirisao jače od odojka.

Večer pada, padaju i pjesme. Nije mala stvar položiti dva razreda. Ražario se u obrazu Predrag, zagrlio se s kolegama Mićom i Pericom pa poveo pravi bećarac, a ovi pripjev za njim ponavljaju:

“Idem šorom i pucam pištoljom(!) (2 x)

Na kraj sela udarim te – ciglom! (2 x)”

Kako sam se samo raznježio kad me je s obje polumasne ruke obgrlio i:

– Mmmmmmm! Cmok! – u čelo, pa meni u čast poveo:

-Što je učo takog nigđe nemaaaaaaa! (1)

Što drug Josip takog niđe (1 x)

Ni u svinjcu ni u kokošinjcu!(2 x)