Iz naše arhive/ objavljeno 22.04.2014.
foto: Emil Cipar
tekst: Sonja Breljak
– E, moj jasene, gledam te, ćutim tvoju snagu, mladost i želju doseći visine. I osjećam moje godine. Kvrgava koljena jedva me drže. O kolika su nevremena izdržala i kolike zime. Snijeg me prekrivao, mraz mi drhtave grane lomio, kiše me prale. Željno sam čekala proljeća, toplinu, sunce, ptičja gnijezda u mojim krošnjama. O, kakve sam ljepote doživjela u predivna proljeća, cvijeće i travu mirisala, igru leptira promatrala, s oblacima što plove snatrila u sutone. Moje se grane sad prorijedile, polomile, lišće mi više bogato krošnju ne odjeva. Godine me otvrdle, bolest stablo napala …slutim kraj.
– Vrbo stara, lijepo je slušati tvoje sjećanje. Brojne si godine uživala, lijepu starost doživjela. Mlada je moja krošnja, tanko stablo, preda mnom brojna iskušenja, zime, kiše, toplina. Ti poznaješ vrijeme, godišnja doba, djecu, ljude što prolaze ovim livadama. Trebam te. Pružam ti ruku, stara vrbo. Zajedno ćemo dio puta, bit će ti (mi) lakše. Primi…
Ovaj mi je tekst vrlo lijep, a posebno: vrlo simboličan i dirljiv. Asocira me na jedan bolan odlazak- odlazak novinara koji je ostavio duboke tragove u ljudima, iako ga osobno nikada nisu ni vidjeli, ni upoznali. Emila.
Inače, najviše sam voljela čitati Sonjine tekstove uz Emilovu lijepu fotografiju prirode.
U svom životu nisam pročitao ljepši razgovor. Hvala.