Martina Miladinović
Kad me jutrom ranim zora umije,
na rastanku kad majka lice pokrije,
nebom će zarudjet pjesma Anđela,
čija su me krila svijetu povela.
U džepove spremio sam koliko mi treba-
sliku moje majke i komad moga neba.
Na usnama noseći pjesmu svih Hrvata,
odlučio ostaviti i oca i brata.
U koferu maglu nosim,
Koru kruha od svijeta prosim,
vode, tek u dlan da stane,
da poškropim njome neke bolje dane.
Cipele mi satkane od sna,
a opasno je san za brata imati.
Odvele me kaldrmom do dna,
gdje ostaje ti sreću samo snivati.
U tuđoj zemlji ostat’ moraš budan.
Svaki vapaj i plač je uzaludan.>
Svaku molbu stranac ovdje piše,
tuđu vodu pije, tuđi zrak diše.
A na kraju dana, križem mu se krstiti,
dok prazno tijelo pada s nogu.
Sijedu glavu teškoj zemlji spustiti
I još jednom reći :”Hvala dragom Bogu!”