Ja tako mislim
piše: Nikola Bašić
Vis/ Pa naravno, što nije posve naravno, teško je je to održavati putem zakona i postizati velike ciljeve.
Zar je u naravi čovjeka, normalna čovjeka, da se odrekne žene a da istom žudi za njom?
No, ako pak čovjek, bio mlađi ili stariji, u svom životu zagrli neki svoj ideal, tj. ako se zaljubi u toj mjeri da sve svoje aktivnosti usmjerava k njemu onda to nije po činu njegove naravi nego voljnom opredjeljenju nasuprot aktivnostima koje ne bi pružale njemu zadovoljstvo zbog udaljavanja od ideala odnosno cilja kojeg si je odredio postići.
E, nije ovo tek tako lako afirmirati kod onih koji misle celibat, u katoličkoj Crkvi, svećenika imati odnosno podržavati zakonom ili obligacijom.
Djelomično, što se poklapa s mojim razmišljanjem, ispravno stoji u napisu na portalu Bitno.net kako celibat, u početku Crkve, nije bio pod zakonom svih 900 godina. Tek ideal celibata Isus ističe svojim izrijekom, a što su zabilježili tri evanđelista ovako:
„Osobito treba spomenuti da se celibat ni u kojem slučaju ne temelji na nekom zakonu izmišljenom 900 godina nakon Kristove smrti. Naprotiv, evanđelja po Mateju, Marku i Luki su ta koja u tom pogledu iznose Isusove riječi. Kod Mateja (19, 29) se može pročitati: ‘I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti.’
Vrlo slično stoji i kod Marka (10, 29): ‘Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada […] primio stostruko […].’
Još je detaljnije kod Luke (18, 29 i dalje): ‘Zaista, kažem vam, nema ga tko bi ostavio kuću, ili ženu, ili braću, ili roditelje, ili djecu poradi kraljevstva Božjega, a da ne bi primio mnogostruko već u ovom vremenu, i u budućem vijeku život vječni.’“
Ta nije li onda papa Grgur VII.(1074.godine) proglasio celibat za katoličko svećenstvo baš prema načelima koja su ovdje citirana?
Ali Krist nije rekao, kako bez toga nema šanse da se njegovo Kraljevstvo proširi po svoj zemlji, tj. da svi koji hoće biti njegovi apostoli moraju ispunjati taj uvijet. Dapače, on bi čak zapovjedio da to čine oni koji se žele uključiti u širenje njegovog kraljevstva. Naprosto treba shvatiti da je to Kristovo obećanje – nagrada onima koji tako postupe.
Zar nema crkveno proglašenih svetaca onih koji su bili oženjeni svećenici ili biskupi!?
A što bismo rekli za ovog dragog sveca, biskupa i mučenika svetog Ireneja srijemskoga, koji je mučen za cara Dioklecijana 304. godine, zapisano na portalu Sveci.net:
– Za vrijeme Dioklecijana uhvaćen je te predveden pred sudište samoga Proba, prefekta rimske pokrajine Panonije. Ondje mu bi naloženo da žrtvuje bogovima i tako otpadne od kršćanstva, što on najodlučnije odbi. Tada je stavljen na muke ne bi li silom učinio što nije htio milom. Za vrijeme mučenja došli su mu roditelji, žena i djeca i molili ga da posluša carsku naredbu, žrtvuje bogovima i spasi svoj život. Ali sveti mučenik “meliore cupiditate detentus” – zahvaćen uzvišenijim težnjama nije se dao nagovoriti da čini ono što je bilo protiv njegova uvjerenja.
Nije li ovo živi primjer za ono što je Krist izrekao preko naših, citiranih, evanđelista? Da, da i tko zna koliko puta da, mučenik i svetac je ostavio sve svoje baš kako evanđelisti navode.
Zar nije tako i jedan od kršćanskih laika u Engleskoj isto posvijedočio, tj. slično sv Ireneju srijemskom sir i sv Thomas More((London, 7. veljače 1477. – London, 6. srpnja 1535.), engleski humanist i državnik.
„Sukobio se s kraljem i protivio se zakonu kojim kralj dobiva vlast nad Crkvom u Engleskoj te mu odbio položiti zakletvu kao vrhovnom poglavaru Crkve, pa je optužen zbog izdaje i smaknut. Pisao je djela na engleskom i latinskom jeziku, a najpoznatije mu je djelo Utopija, u kojem kritizira društvene prilike u Engleskoj i suprotstavlja im viziju o idealnoj zajednici na zamišljenu otoku Utopiji.
Papa Lav XIII. ga je kanonizirao zajedno s kardinalom Ivanom Fisherom 1886.. Zaštitnik je političara.“(wikipedija)
Naime, i njega su nagovarali i žena i djeca da prihvati kraljevu odluku, ali je ostao vjeran Kristu odnosno njegovu nasljedniku papi u Rimu.