piše: Dražen Katić
Hrvati su oduvijek bili vojnici.
Tražeći po internetu teme koje govore o vojnom sudjelovanju Hrvata u povjesti naišao sam u „Wikipediji“ na sljedeći tekst:
„U krajeve rimskih provincija Dalmacije i Panonije Hrvati su se doselili u drugoj polovici 6. i prvoj polovici 7. stoljeća zajedno s vojnim osvajanjima Avara, napose nakon pada Sirmiuma (582.) i Salone (614.).
Bizanski car Heraklije, želeći se suprotstaviti osvajanjima Perzijanaca i Avara zove u pomoć Hrvate, koji zajedno s Bizantom 626. pobjeđuju Avare kod Carigrada.
Hrvatske vojnike možemo dalje pratiti u nadolazećim stoljećima.
Turski filozof Kjafija u svojoj knjizi „Uredba svijeta“ opisuje Hrvate kao ratnike i junake. On savjetuje Turcima da od Hrvata uče ratno umijeće ukoliko žele pobjeđivati.
Turci su cijenili hrabrost i viteški duh Hrvata. Za vrijeme Osmanijskog carstva sa hrvatskih područja „odvedena“ hrvatska djeca su započinjala u Turskoj život i vojnu izobrazbu „Janjičara“.
Janjičari su bili elitni dio osmanijske vojne sile. Osim prestižne vojne sile predstavljali su i političku moć. Janjičari su 1687. u Istambulu svrgnuli sa prijestolja sultana Mehmeda IV.
U stogodišnjem ratu Hrvata protiv Osmanijskog carstva, u drugoj polovici 15. stoljeća, rat se prenio iz okupirane Bosne u Hrvatsku. Osmanlije su redom zauzeli: Blagaj na Sani, Počitelj na Neretvi, te Herceg-Novi.
Hrvati su 1491. godine pobijedili Tursku vojsku koja se vracćala s pohoda u Kranjskoj. Tek dvije godine kasnije hrvatsko plemstvo je podnijelo teški poraz u „bitci na Krbavskom polju“.
Međutim, poraz na Krbavi je bio tek početak stogodišnjeg obrambenog rata Hrvata protiv Osmanlijskog carstva.
Dok su Osmanlije osvojili Carigrad, srušili Bizantsko carstvo i pokorili brojna kraljevstva, Hrvati su u 100 godina izgubili samo 50 kilometara u dubini svog prostora.
Otpor Hrvata pod vodstvom Nikole Subića Zrinskog u bitci kod Sigeta (1566.) iscrpio je Osmanijsku vojnu silu i tako spasio Beč.
Osmanlijska vojska je doživjela konačni poraz 1593. kod Siska na ušću Kupe u Savu. Bila je to dotad najveća pobjeda kršćanske vojske i godina propasti za Osmanlije, poglavito poturčene Bošnjake, te najveći uspjeh hrvatskog bana Tome Erdödyja.
Dok sam radio 2008. godine u Gradskom arhivu u Stuttgartu jedan me radni kolega upitao: „Znaš li Dražen da su se Hrvati u 30-godišnjem ratu u ovim krajevima borili na strani katolika ali i na strani protestanata?“
Manje mi je bilo poznato da su naši vojnici kao plaćenici služili obadvije zaraćene strane.
U 30-godišnjem ratu (1618.-1648.) je na zahtjev kardinala Richelieua vitez Bonnet ustrojio od hrvatskih jahača lako konjaništvo.
Hrvatsko se konjaništvo pod zapovjedništvom generala Albrechta von Wallensteina proslavilo u brojnim bitkama, posebice u bitkama kod Lützena i kod Nördlingena.
Francuski kralj Louis VIII (kralj od 1223. -1226.) dao je osnovati gardu „Royal cravatos“ koja je bila sačinjena od Hrvata koji su nosili marame oko vrata.
Početkom 19. stoljeća u Francuskoj je od Hrvata osnovana „Regiments croats“!
Francuski vojskovodja i car Napoleon Bonaparte je u svojoj vojsci imao četiri hrvatske pukovnije koje su ustrojene izmedju 1811. i 1813. godine:
Prva je nosila naziv „1er Regiment d`Infanterie Provisories Croate“
Druga je nosila naziv „2e Regiment d’Infanterie Provisories Croate“
Treca je nosila naziv „3e Regiment d’Infanterie Provisories Croate“
Cetvrta je nosila naziv „4e Regiment de Chasseurs Illyriens“
Bonaparte je jednom rekao svom generalu Marmontu: „Hrvati su najbolji vojnici na svijetu. Kada bih imao samo 100.000 Hrvata osvojio bih čitav svijet!“
Povlačenjem napoleonove vojske iz Rusije dvije trećine Hrvata izgubilo je život. Sve četiri hrvatske pukovnije raspuštene su 1813. godine.
Početkom prvog svjetskog rata Austrougarska vojska je bila ustrojena od tri vojne formacije:
1. Zajednička carsko-kraljevska vojska
2. Austrijsko domobranstvo
3. Mađarsko domobranstvo
U Mađarskom domobranstvu je bila i jedna divizija Hrvatskog domobranstva.
U prvom svjetskom ratu (1914. – 1918.) hrvatski vojnici su ratovali na strani Austrougarske i Njemačke protiv Velike Britanije, Francuske i Rusije.
Hrvati su se borili na tri fronte.
Poznate bitke u kojima su velik doprinos dali Hrvati bile su: bitka u Galiciji i Bukovini, te bitka u Sueskom kanalu.
U to vrijeme Austrougarska vojska je imala 315 generala i 17 admirala, od kojih su bili 30 hrvatski generali i 2 hrvatska admirala.
Hrvatski feldmarsal Svetozar Borojević je 1918. godine izjavio povijesnu rečenicu: „Hrvatska da, Jugoslavija ne!“
U drugom svjetskom ratu Hrvatski vojnici su se borili na strani „Trećeg Reicha“.
Nakon proglašenja NDH, 10. travnja 1941. bivši pukovnik austrougarske vojske Slavko Kvaternik (tadašnji zamjenik Ante Pavelića) potpisao je „Zakon o osnutku vojske i mornarice Države Hrvatske“!
Prvi službeni naziv je bio „Vojska Države Hrvatske“, no već je 16. travnja 1941. taj naziv je promijenjen u „Hrvatsko domobranstvo“.
Ante Pavelić je nakon preuzimanja vlasti odlučio stvoriti stranačku vojsku -„Ustašku vojnicu“. Uredbu o utemeljenju je izdao 10. svibnja 1941. Iako je nastala kao stranačka vojska, Ustaška vojnica je postala regularni dio oružanih snaga NDH.
Zapovjednik Hrvatskog domobranstva Slavko Kvaternik je bio nezadovoljan samovoljnim ustaškim postupcima, te tražio da mu se potpuno podredi Ustaška vojnica. Pavelić je imao sve manje povjerenja u domobranstvo, te se sve više oslanjao na visoke ustaške časnike.
U listopadu 1942. dolazi do razlaza Kvaternika i Pavelića. Kvaternik daje ostavku i odlazi u Slovačku.
Pavelić Ustašku vojnicu i Hrvatsko domobranstvo 1944. ujedinjuje u Hrvatske oružane snage.
Hrvatski vojnici su se u drugom svjetskom ratu borili i u njemačkim SS vojnim formacijama.
Najpoznatije su bile:
23. Waffen-Gebirgs-Division der SS „Kama“. Divizija je formirana od „Volksdeutschen“ i Bošnjaka 10. Juna 1944 u istočnoj Hrvatskoj.
13. Waffen-Gebirgs-Division der SS „Handzar“. Divizija je bila sastavljena najvećim dijelom od Bošnjaka.
7. Freiwilligen-Gebirgs-Division „Prinz Eugen“. Divizija je bila sastavljena od „Volksdeutschen“ i Hrvata iz područja Banata.
U bitkama protiv Sovjetskog saveza (najpoznatija bitka za Staljingrad) sudjelovala je 1/3 ne-njemačkih vojnih snaga.
Povjesničar Christian Hartmann predviđa da je u tim bitkama sudjelovalo:
800.000 Mađara, 500.000 Rumunja, 250.000 Talijana, 45.000 Slovaka i 145.000 Hrvata.
Tri dana prije kapitulacije Njemačke, Vlada NDH 6. svibnja 1945. napušta Zagreb. Partizanske jedinice ulaze u Zagreb 8. svibnja 1945. Većina preostale vojske Hrvatskih oružanih snaga (Ustaške vojice i domobrana) zajedno sa civilima kreću na put prema Austriji, te se 15. svibnja 1945. predaju britanskim vojnim predstavnicima u Bleiburgu. Britanska vojska izručuje razoruzane hrvatske vojnike i civile jugoslavenskoj partizanskoj vojsci (grubo kršenje temeljnih vojnih konvencija).
Središnji ured britanskog 5. korpusa ocijenio je: „….da se predalo oko 300.000 ratnih zatočenika, osoblja i izbjeglica u dijelu pod nadzorom Korpusa, dok se daljnjih 600.000 kretalo iz Jugoslavije sjeverno u smjeru Austrije….Navedenih 600.000 činile su vojne formacije hrvatskih domobrana i ustaša, kao i veliki broj civilnih izbjeglica.”
To je bio početak bleiburškog pokolja i križnog puta hrvatskog naroda.
„Bez suđenja masovno su ubijani vojnici i civili, među kojima je bilo najviše Hrvata ali i brojnih pripadnika drugih naroda iz svih bivših jugoslavenskih republika.
Velikom broju intelektualaca, uglednika, državnih službenika bivše NDH i osoba koje su bili nepodobne zbog vjerskog ili nacionalnog opredjeljenja jugokomunisti su oduzeli pravo na život. Jugoslavenska komunistička nomenklatura desetljećima je skrivala i relativizirala svoje strašne zločine. Javne rasprave i istrage bile su zabranjene.
Na području Slovenije evidentirano je preko 600 masovnih prikrivenih grobišta različite veličine s preko 100 tisuća ubijenih ljudi a u Hrvatskoj preko 900 s mogućih 90.000 žrtava.U poraću je ubijeno i više od 50.000 pripadnika njemačke manjine.“
Hrvate nisu samo ubijali, mučili i zatvarali na području bivše Jugoslavije. Jugoslavenska obavještajna služba (UDBA) je progon i likvidaciju Hrvata nastavljala i u inozemstvu.
Iz Političkih razloga UDBA je ubila sljedeće Hrvate:
1946. Italija – Ivo Protulipac
1948. Austrija – Ilija Abramović
1960. Argentina – Dinka Domančinović
1962. Argentina – Rudolf Kantoci
1966. Kanada – Mate Miličević
1967. SR Njemačka – Joze Jelić, Mile Jelić, Vlado Murat, Anđelko Pernar, Marijan Šimundić, Petar Tominac
1968. Italija – Josip Krtalić
Australija – Pero Čović
Francuska – Nedjeljko Mrkonjić- Ante Znaor
SR Njemačka – Đuro Kokić, Vid Maričić, Mile Rukavina, Krešimir Tolj, Hrvoje Ursa
1969. SR Njemačka – Mirko Ćurić, Nahid Kulenović
Španjolska – Vjekoslav (Maks) Luburić
1971. Argentina – Ivo Bogdan
Engleska – Maksim Krstulović
SR Njemačka – Mirko Šimić
Švedska – Mijo Lijić
1972. Italija – Rosemarie Bahorić, Stjepan Ševo, Tatjana Ševo
SR Njemačka – Branko Jelić, Ivan Mihalić, Josip Senić
1973. SR Njemačka – Josip Buljan-Mikulić
1974. SR Njemačka – Mate Jozak
1975. Austrija – Nikola Martinović
Belgija – Matko Bradarić
Danska – Vinko Eljuga
SR Njemačka – Ivica Miošević, Nikola Penava, Ilija Vučić
Švedska – Stipe Mikulić
1976. Francuska – Ivan Tuksor
1977. JAR – Jozo Oreč
SR Njemačka – Ivan Vučić
1978. Francuska – Bruno Bušić
SAD – Križan Brkić
1979. Kanada – Cvitko Cicvarić, Goran Šećer
SAD – Marijan Rudela, Zvonko Štimac
1980. SR Njemačka- Mirko Desker, Nikola Miličević
1981. Francuska – Mate Kolić
SR Njemačka – Petar Bilandžić, Ivo Furlić, Ivan Jurišić, Mladen Jurišić, Ante Kostić
Švicarska – Stanko Nižić
1983. SR Njemačka – Stjepan Đureković, Franjo Mikulić, Đuro Zagajski, Milan Župan
1984. SR Njemačka – Slavko Logarić
1986. SAD – Franjo Mašić
1987. Kanada – Damir Đureković
SR Njemačka – Ivan Hlevnjak
1989. SR Njemačka – Anto Đapić, stariji
Interesantno je da za počnjene zločine nad Hrvatskim narodom od 1945.-1990. nitko do sada u Republici Hrvatskoj nije osuđen niti je kazneno odgovarao. Taj fenomen nije moguće niti pravno, a niti moralno definirati.
Republika Hrvatska je izručenjem dva bivša agenta UDBE (Perkovića i Mustača) Saveznoj Republici Njemačkoj napravila mali korak u rasvjetljenju tajne genocida počinjenog nad hrvatskim narodom nakon drugog svjetskog rata.
Ranih 70-tih godina u redovima Saveza komunista Hrvatske nastaje nacionalni pokret nazvan „Hrvatsko proljeće“.
Hrvatsko proljeće je u užem smislu trajalo od X. Sjednice CK SKH (siječanj 1970.) na kojoj je osuđen „unitarizam“, pa do sjednice Predsjedništva CK SKJ (studeni1971.).
U širem smislu „Hrvatsko proljeće“ počinje 1966. plenumom na Brijunima. Cilj Hrvatskog proljeća pored političkih reformi, bile su i reforme gospodarskog i kulturnog života Hrvata.
U Hrvatskom proljeću su sudjelovali političari, intelektualci, znanstvenici i studenti. Par poznatih lica koja su obilježila Hrvatsko proljeće bili su: Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker, Ivan Šibl, Dragutin Haramija, Vlado Gotovac, Marko Veselica, Drazen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak, koji su kao i brojni drugi domoljubi osuđeni na zatvorske kazne.
Obračun Jugoslavije sa „Hrvatskim proljećem“ rezultirao je tzv. „Hrvatskom šutnjom“ koja je trajala do kraja 80. godina.
25. lipnja 1991. Hrvatski državni sabor donosi DEKLARACIJU O PROGLAŠENJU SUVERENE I SAMOSTALNE REPUBLIKE HRVATSKE!
Nakon proglašenja samostalnosti, Jugoslavenska narodna Armija potpomognuta paravojnim srpskim formacijama izvršava vojnu invaziju na teritorij Republike Hrvatske.
Otpor Jugoslavenskom agresoru ubrzo prerasta u Domovinski rat hrvatskog naroda za svoju slobodu.
Otpor agresoru počeo je 01. ožujka 1991. godine u Pakracu, gdje se Hrvatska policija sukobila sa paravojnim srpskim formacijama. Domovinski rat u Hrvatskoj zavrsava vojno-redarstvenom akcijom „Oluja“ (04. – 07. kolovoz 1995.)!
U Domovinskom ratu „prema Ivi Goldsteinu, poginulo je ili nestalo 13.583 osoba na hrvatskoj strani od 1991. do 1995. Prema drugom izvoru iz 2002., Draženu Živiću, znanstvenom suradniku Instituta društvenih znanosti “Ive Pilara”, bilo je 15.970 žrtava rata na hrvatskoj strani, od toga 8.147 palih branitelja, 6.605 ubijenih civila te 1.218 nestalih osoba (od toga preko 600 civila).„
U obrani Republike Hrvatske sudjelovali su i hrvatski građani srpske nacionalnosti.
„Deset tisuća Srba prema dostupnim, a 20 tisuća, prema neslužbenim podacima od 1991. do 1995. sudjelovalo je u obrani RH.
Pored Srba u obrani Republike Hrvatske sudjelovale su i sve druge nacionalnosti i manjine koje žive u RH.
Također su sudjelovali i dragovoljci iz stranih država. “-U obrani Hrvatske 1991. godine sudjelovalo je 456 stranih dragovoljaca iz 35 država. Najviše iz Engleske, 139, ali i iz Njemačke, Francuske, Nizozemske, Italije, SAD-a i Kanade, Čilea, Australije, Gambije, Zimbabwea.“
http://www.forum.hr/showthread.php?t=525588&r=archive
Nakon Domovinskog rata hrvatski vojnik je redovito angažiran u mirovnim misijama diljem svijeta:
„Kronološki slijed sudjelovanja pripadnika OS RH u mirovnim operacijama UN-a od 1999. do danas:
1. UNAMSIL (Sijera Leone), rujan 1999. – prosinac 2005.
2. UNMEE (Etiopija i Eritreja), ožujak 2001. – srpanj 2008.
3. UNMOGIP (Indija i Pakistan), kolovoz 2002. –
4. MINURSO (Zapadna Sahara), prosinac 2002. –
5. UNMOVIC (Irak), prosinac 2002. – ožujak 2003.
6. UNMISET (Istočni Timor), srpanj 2003. – prosinac 2003.
7. UNMIL (Libanon), listopad 2003. –
8. MINUSTAH (Haiti), lipanj 2004. – studeni 2009.
9. UNOCI (Obala Bjelokosti), kolovoz 2004. – kolovoz 2009.
10. UNFICYP (Cipar), rujan 2004. –
11. UNOMIG (Gruzija), ožujak 2005. – lipanj 2009.
12. UNMIS (Sudan), travanj 2005. – kolovoz 2011.
13. UNIOSIL (Sijera Leone), lipanj 2007. – prosinac 2007.
14. UNMIN (Nepal), srpanj 2007. – srpanj 2008.
15. UNIFIL (Libanon), srpanj 2007. –
16. BINUB (Burundi), rujan 2007. – rujan 2009.
17. UNDOF (Golanska visoravan), svibanj 2008. – ožujak 2013.
18. MINURCAT (Čad), siječanj 2009. – ožujak 2010.
19. UNSMIS (Sirija), svibanj 2012. – kolovoz 2012.U travnju 2013. Hrvatska sudjeluje sa 20 pripadnika Oružanih snaga u 5 mirovnih operacija UN-a:
MINURSO (Zapadna Sahara) – 6 vojnih promatrača
UNFICYP (Cipar) – 2 vojna promatrača
UNIFIL (Libanon) – 1 stožerni časnik
UNMIL (Liberija) – 2 stožerna časnika
UNMOGIP (Indija i Pakistan) – 9 vojnih promatrača.”
Već jedanaest godina Hrvati su pored gore navedenih mirovnih misija angažirani u ISAF-u u Afganistanu.
Kao i Savezna republika Njemačka, tako je i Republika Hrvatska ukinula obavezno služenje vojnog roka. Samim tim oružane snage Republike Hrvatske sada sačinjavaju: profesionalna vojska, policija i specijalna policija.
Hrvatska je obranu svoje zemlje učinila ovisnom o snagama NATO-a. Otpor koji je pružen jugoslavenskom agresoru 1991. godine gotovo da nije moguće ponoviti u slučaju nove agresije na Republiku Hrvatsku.
Hrvatska omladina koja je danas punoljetna kontakt s oružjem ima samo preko videoigrica. Nekada je ta omladina pripadala u hrabre hrvatske vojnike, koji su se borili u svim velikim ratovima u svijetu.
mr.sc. Drazen Katic, dipl.ing.