O izdavanju dozvole turistima za planinarenje na hrvatska brda i planine
piše: Dražen Katić
Često smo svjedoci da se turisti u Europskoj Uniji penju na brda i planine, zavlače u razne špilje, te ih nerijetko treba spašavati iz životne opasnosti. To spašavanje je uvijek povezano sa angažiranjem velikog broja ljudstva i tehnike, te nastalim financijskim troškovima.
U pravilu, većina zemalja Europske Unije će zahtijevati od “spašenoga” podmirivanje nastalih financijskih troškova. Da li će te troškove moći i naplatiti, to je drugo pitanje!
Razmišljao sam kako da na samome početku spriječimo da se netko tko planinari u Republici Hrvatskoj izgubi i dovede svoj život u opasnost.
Ako želimo loviti ribu u hrvatskim rijekama moramo kod nadležnog ribolovnog društva kupiti dnevnu ribolovnu dozvolu.
Zašto turisti koji žele planinariti u Republici Hrvatskoj ne moraju u turističkoj zajednici kupiti jednodnevnu dozvolu za planinarenje?
Naravno ovdje se ne radi o financijskom aspektu prodaja “jednodnevnih planinarskih dozvola”! Ona može koštati i simboličnih 5 kuna.
Radi se o tome da bi se turist koji želi ići na planinarenje prilikom kupnje dozvole u kratkim crtama educirao i uputio na opasnosti koje ga mogu zadesiti.
Pored toga turist bi morao u turističkoj zajednici ostaviti i broj svog mobitela ili smartfona. Mi danas modernom tehnikom možemo locirati položaj svakog smartfona. Za ostale “starije” mobilne uređaje postoji specijalni program s kojim možemo locirati položaj uređaja čak i kada je isključen.
Broj smartfona ili mobitela bi nam uveliko omogućio lakše pronalaženje izgubljenih turista, bar u onim područjima u kojima je moguće locirati signal uređaja. Samim time bi troškovi spašavanja bili daleko niži.
Po medijima se zadnjih mjeseci protezalo pitanje treba li Republika Hrvatska naplatiti turistu njegovo spašavanje. Moramo biti svjesni da je ponekad u spašavanje uključeno i na desetke ili stotine ljudi, vojna oprema, helikopteri, psi tragači itd. Ponekad potraga za izgubljenima traje i po nekoliko dana ili po koji tjedan. Troškovi takove potrage i spašavanja iznose i do nekoliko 100.000 eura. Mali broj turista može podmiriti te troškove.
Akcenat morao biti na edukaciji turista. To prije svega podrazumjeva mini edukaciju od nekih 30 minuta prilikom prodaje “dnevne dozvole za planinarenje”.
Turistima koji češće provode godišnji odmor penjući se po brdima i planinama i zavlačeći se u špilje mogao bi se ponuditi trodnevni kurs, odnosno školovanje.
Taj kurs bi morali sami platiti, a sadržavao bi poglavlja iz: zaštite prirode, zakona Republike Hrvatske, te prve pomoći i samopomoći. Nakon završenog kursa turist bi dobio “Trajnu dozvolu za planinarenje u Republici Hrvatskoj”.
Pored “Trajne dozvole” turist bi i dalje imao obavezu da planinarenje prijavi nadležnoj Turističkoj zajednici i da ostavi broj mobitela ili smartfona. Nakon završenog planinarenja turist bi SMS-om izvjestio nadležnu turističku zajednicu da je penjanje završeno.
Turistička zajednica bi morala biti zakonski obavezana da nakon završenog planinarenja bespovratno izbriše podatke o turistu i njegov broj mobitela/smartfona.
Moj prijedlog za borbu protiv visokih troškova spašavanja izgubljenih turista u Republici Hrvatskoj bi imao pozitivan turistički odjek. Turisti bi imali dojam sigurnosti, ali i odgovornosti. Turističke zajednice bi dobile dodatnu aktivnost i tako proširile svoj krug poslovnog djelovanja.
Hrvatska služba spašavanja bi imala manje posla individualnih potraga i mogla bi se fokusirati na druga područja, pr. angažiranje za vrijeme elementarnih nepogoda, angažiranje u stranim zemljama itd.
Hrvatska bi dodatno dobila na pozitivnom turističkom imidžu kao: Mala zemlja za veliki i “siguran” odmor!
Pitanje je da li službena politika Republike Hrvatske razmišlja na isti način?
Ovo je jedna od zanimljivih tema objavljenih u mojoj knjizi “Posljednja ruža hrvatska”!
Izdanje knjige dostupno je na hrvatskom jeziku preko izdavačke kuće „Peleman Industries Inc.“
Više o knjizi možete vidjeti pod:
http://www.shopmybook.com/hr/
mr.sc. Dražen Katić, dipl.ing.