Intervju s književnicom Sonjom Smolec
www.ziher.hr
Rođena 1953. godine u Puli, ova hrvatska književnica i pjesnikinja počela je pisati još u ranoj dobi. Tada je otkrila i slikarstvo kojim se dugo vremena bavila ali je morala odustati zbog obiteljskih obveza. Trenutno živi u Velikoj Gorici.
Autorica je nekoliko dječjih knjiga: Tajna ima krila, Kamen Tvrtko, Kineski zvončići, Halo, Zemlja zove Snježanu, Djevojčica s ružičastim naočalama. Njezina poezija objavljivana je mnogim domaćim i međunarodnim časopisima i zbirkama poezije, internetskim časopisima i blogovima u državama kao što su Švedska, Izrael, Mađarska, Nigerija, JužnaAfrika, SAD, Njemačka, Kanada a poznata je i njezina zbirka poezije Kad zadrhte trave. Urednica je nekoliko knjiga poezije domaćih i inozemnih autora.
Sonja Smolec dobitnica je brojnih hrvatskih i međunarodnih nagrada, no posebno se ističe prestižna međunarodna nagrada za kratku priču do 100 riječi u natječaju organiziranom pod pokroviteljstvom fundacije César Egido Serrano iz Španjolske. Nagrađena priča Noćno zavijanje (Night Howl) govori o duhu susjedova psa. Članica je Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, Svjetske udruge pjesnika (WPS) te udruge Jutro poezije.
Matilda Mance (književnica): S koliko godina i kojim povodom ste napisali svoju prvu pjesmu?
Prvu pjesmu napisala sam još u prvom ili drugom razredu osmogodišnje škole. Malo se sada teško sjetiti koja je to bila prigoda, vjerojatno povodom Majčinog dana ili dana škole.
Mateja Barić (čitateljica): Bavili stese i slikarstvom/crtanjem, kako to da je, ipak, prevladala ljubav prema pisanju?
Ja slikarstvo volim i dalje, ali kad sam postala mama morala sam posložiti prioritete. Pisati mogu posvuda. Ako treba mogu u bilo kojem prijevoznom sredstvu raditi bilješke. Ako treba i na salveti. Jednako tako to mogu i usred noći kad mi ispliva neka inspiracija. Sa slikanjem nije tako. Skice se mogu napraviti gotovo posvuda, ali ozbiljan rad zahtjeva mnogo više. Slikarski pribor je za mene postao suviše skup a kod kuće nisam imala uvjeta za slikarstvo. Unatoč tome nisam se u potpunosti odrekla slikanja. Povremeno nešto nacrtam onako sebi za dušu ili za prijatelje. U zadnje vrijeme sve više koristim kompjutorske tehnologije likovnog izražavanja.
Mateja Barić: Dobili ste mnogobrojne nagrade, možete li nam reći koja Vam je omiljena i zašto?
Svaka nagrada ima određenu težinu i priznanje je svemu što sam napravila. Teško je reći koja mi je omiljena. Svaka iza sebe ima nešto ‘ono’. Ipak, moram izdvojiti međunarodnu nagradu koju sam dobila na natječaju za najbolju kratku priču do sto riječi, koji je organizirao Museo de la Palabra iz Španjolske. Ta mi je nagrada potvrdila da su i vrsni poznavatelji književnosti van Hrvatske, koji nisu znali tko je priču napisao, u mom radu prepoznali kvalitetu dostojnu te prestižne nagrade.
Elma Suta (čitateljica): Kako reagirate na negativnu kritiku?
Do sada nisam imala prilike doživjeti neku posebnu negativnu kritiku a veoma je važno i tko kritiku daje. Osoba sam koja je uvijek spremna saslušati savjet i učiti od iskusnih i kvalitetnih autora.
Lidija Harak (pjesnikinja): Za koju pjesmu ste posebno emotivno vezani i zašto baš tu?
Niti za jednu posebno. Svaka je nastala povodom nečega što mi je u određenom trenutku, kao pjesniku, bilo važno, bez obzira da li su razlozi bili osobne ili isključivo natjecateljske prirode.
Lidija Harak: Da li Vam je teško pisati pjesme po zadanim motivima?
Kako kada. Ovisi o temi i mom trenutnom raspoloženju, ali uglavnom ne, nije. Prihvaćam to kao još jedan izazov u stvaranju.
Kruno Šafranić (pisac): Oduševljen sam zbirkom poezije Kad zadrhte trave. Kako je nastala ta zbirka pjesama?
Kad zadrhte trave je moja prva zbirka poezije tiskana na hrvatskom jeziku. Njeni počeci sežu tamo u vrijeme dok sam bila učenik petog ili šestog razreda osmogodišnje škole. Napisane pjesme počela sam čuvati tek u tom razdoblju tako da se mnoge od njih nalaze i u ovoj zbirci a neke su, na žalost, zauvijek izgubljene. Žao mi je što ih nemam jer bih mogla vidjeti kako sam se tada, u samim počecima pisanja, izražavala kroz poeziju.
Kruno Šafranić: Pročitao sam vašu knjigu Kineski zvončići koja se može posuditi u knjižnicama u Hrvatskoj. Kraj radnje u knjizi je pobudio znatiželju u meni. Zanima me hoćete li napisati nastavak?
Možda.
Kruno Šafranić: Na sajmu knjiga u Frankfurtu, 2013. predstavili ste svoju knjigu Der Stein Hartwig koja je prevedena na njemački. Kakvi su Vaši dojmovi na tome sajmu? Kako Vam se svidio grad?
Frankfurtski sajam knjiga najveći je sajam te vrste. Bilo ga je vrijedno vidjeti i doživjeti. Non stop događanja od štanda do štanda, čitanja odlomaka iz knjiga, predstave za djecu, potpisivanje knjiga, viđenja drugačijih knjiga i drugačijih kultura je neprocjenjivo iskustvo. Organizatori su mislili na sve osim na to da će unatoč svem savršenstvu, na sajmu vladati neopisiva gužva. Očito je to nešto na što nisu mogli imati utjecaja ali je ujedno i odlična reklama sajmu.
Frankfurt nije velik grad ali je zanimljiv. Ima mnogo parkova i zelenila. Svidjela mi se njegova stara povijesna jezgra ali me šokirao novi trgovački i bankarski dio koji je izgrađen u gotovo futurističkom duhu. Izgleda kao da ste izrezali dio neke nove slike i stavili je u stari album. Sam za sebe i taj dio grada je zanimljiv ali to je sve samo beton i staklo, bez onog pravog duha grada koji bi vas zadržao pored sebe. Budući da je za mog posjeta gotovo sve vrijeme padala kiša, to sam iskoristila za posjetu muzejima i šetnju pod kišobranom uz obalu rijeke Majne.
Kruno Šafranić: U virtualnom klubu Pisci i Književnost osvojili ste na natječaju poetski motiv 1. mjesto za najljepše pjesme godišnjeg doba – zlatna titula. Kako ste dolazili do inspiracija za pjesme na zadane motive? Što je rekao vaš sin Vedran kada je čuo da ste osvojili nagradu?
Poezija mi nije nikada predstavljala problem. Dovoljno mi je da pročitam što se od mene traži, zatvorim oči i vidim sve što mi treba. Tu je onaj slikarski dio mene koji zatim zamišljeno pretvara u stih.
Sin je odrastao uz moje priče i poeziju i veseli se svakom mom uspjehu.
Elma Suta pita: Koliko šalica kave popijete dok pišete?
Ovo me pitanje nasmijalo. Nisam kavopija. U toku cijelog dana ne popijem niti jednu cijelu šalicu kave. Prije bih rekla da je to pofarbana instant vodica s malo rižinog ili sojinog mlijeka.
Elma Suta: Imate li kućnog ljubimca? Kako se zove?
Da, imam mačku. Zove se Shakira. To ime inače znači lavica.
Matilda Mance: Ako nije tajna, kada će izaći Vaš prvi kriminalistički roman?
To bih i ja voljela znati. Iako ih imam nekoliko napisanih trenutno sam u potpunosti fokusirana na dječji roman.
Mateja Barić: Hoćete li napisati knjigu i za starije generacije?
Napisala sam šest romana za, kako ste ih vi nazvali ‘starije generacije’. Nisam u mogućnosti ići na samoizdavaštvo. Veoma mi je važno da svaki rukopis prođe profesionalnu lekturu i korekturu. Nakladnika je teško naći, tržište je zagušeno knjigama stranih autora, a čitatelji i nakladnici me nekako još uvijek doživljavaju kao pisca za djecu.
Lidija Harak: Kakvi su uvjeti spisatelja u našoj državi i odnos izdavača prema njima?
Ne baš najbolji. Situacija u kakvoj živimo ne pogoduje ni nakladnicima ni piscima. Svaka knjiga je višestruki rizik za obje strane.
Lidija Harak: Da možete nešto promijeniti u svom dosadašnjem stvaralaštvu što bi to bilo?
Ne, mislim da ne bih ništa mijenjala. Ako bih mogla, onda bi to bili uvjeti pod kojima radim.
Kruno Šafranić: Članovi kluba PiK i učenici OŠ Eugena Kumičića iz Velike Gorice prisustvovali su Vašoj promociji knjige “Djevojčica s ružičastim naočalama”. Koliko Vam znači kada vas učenici i prijatelji dođu i podrže vas u onome što radite?
Podrška prijatelja je uvijek dobro došla. Volim s njima podijeliti radost stvaranja. Djeca iz Velikogoričkih škola me prepoznaju na ulici, pozdrave. Pitaju kad će nova knjiga.
Kruno Šafranić: Kako će se zvati nova knjiga koju planirate izdati i kojeg žanra?
Dok pišem knjigu ona najčešće ima radni naslov. Ovog ljeta završila sam jedan roman za djecu i sada dovršavam drugi. Ne bih htjela unaprijed govoriti o onome u što nisam sigurna. Ponekad nakladnik, odnosno urednik knjige, predloži drugačiji naslov od onoga kojeg sam ja zamislila a onda zajednički pronađemo najbolje rješenje. Žanr knjige koju dovršavam je fantasy za mlade.
Lidija Harak: Koliku pažnju pridajete društvenim mrežama?
Umjerenu. Jedino na fejsu imam otvoren račun. Tu sam stekla neke virtualne i stvarne prijatelje, divne ljude koje sam imala čast i osobno upoznati i s njima surađivati.
Kruno Šafranić pita: Gdje Vas možemo čitati u virtualnom svijetu?
Ne na mnogo mjesta. Uglavnom u online časopisima i blogovima. Imam nešto pjesama objavljenih na mojim osobnim stranicama, neke su na fejsu. Neke su obrađene i objavljene na Youtubeu. Na mojim osobnim stranicama možete vidjeti više detalja o tome gdje je što objavljeno. www.sonjasmolec.info
Intervju s Sonjom Smolec vodio Kruno Šafranić.
Oko realizacije intervjua pomogli Lidija Harak i Mateja Barić.