piše: Ljerka Varga
Riječi sakupljam, ko korijenje kišu
Dok vrijeme k’o da stoji, a oblaci dišu,
tišinama večeri i magle se vuku
Samo korak šušti, poznaješ po zvuku.
Možda mi misli grade slike riječi,
Pa trebaju vrijeme, do papira prijeći
već košare pune, svih dobara stoje,
A srce kuca snagom i pjesmu poje.
Primam vas za ruke, kao kišne kapi
da sačuvam toplinu što k’o eter hlapi,
riječ da vam predam, da se ne osuši
Da živi, cvjeta i raste u duši.
K’o korijenje kišu, sakupljam riječi,
Dok večer se spušta, sunce druge liječi,
Svitanjima svojim, vjetrovima zora,
Tad pišem pjesmu s ravnice do mora.