DOLOVO-ZABORAVLJENO SELO

Iz drugih medija ...crckarije.com
Potragu za zaboravljenim selom, koje se na nijednoj karti ne može pronaći, već samo u nekim starim povijesnim knjigama otoka Krka, započeo sam na južnoj, brdovitoj strani Dobrinja.

Prvo selo u koje sam stigao, zove se Gostinjac, nekoliko kilometara udaljenog od Dobrinja. U selu sam pokušao dobiti poneku informaciju o Dolovu, no nitko mi nije znao reći apsolutno ništa. Nisam imao sreće jer nijednog Gostinjanca nisam ni susreo.

Susreo sam tek nekoliko slovenskih turista koji su tamo bili na odmoru. Svoj put sam nastavio prema selu Risiki, a zatim prema Garici. Kako bih stigao u Garicu, morao sam proći kroz vrbničko polje, polje koje je poznato po vinogradima i sorti grožđa – Žlahtini.

Pozdravljajući vrijedne zemljoradnike, koji su uporno radili po najvećoj žegi, stigao sam u Garicu. Tamo me jedna starija gospođa uputila u susjedno selo Kras. Lutajući tako od sela do sela, nisam ni slutio kako ću u Krasu imati sreće susresti jednog zanimljivog, starijeg čovjeka, čije bi životne priče zasigurno pronašle mnogo svojih čitatelja.

Objasnio mi je kako je šumski put za Dolovo udaljen svega dva kilometra od Krasa, kod druge kapelice. Također me upitao i pritom se začudio zašto onuda želim lunjati te me upozorio na opasnosti. Poslušao sam, prihvatio njegov savjet i nastavio dalje.

Prošao sam pored prve kapelice i nedugo zatim stigao i do druge. Kapelica s križem na vrhu bila je malena, novijeg datuma, a iza nje se nalazio, oko dva metra širok, put.

Put je u početku bio prohodan, no nakon 200-tinjak metara pretvorio se u živo blato. Preskakivajući lokve i pazeći se drače i granja, nisam imao prilike razgledavati okoliš, no uočio sam kako ima mnogo suhozida. Miris borova i šmrikovice, bio je nešto nevjerojatno. Nakon 15 minuta hoda od kapelice, stigao sam do križanja s putokazom koji, uporne putnike i avanturiste poput mene, obavještava o sljedećem:

Gostinjac – 50 min hoda
Sv. Juraj – 40 min hoda
Dolovo – 5 min hoda
slap Skakavice – 20 min hoda

Skrenuo sam za Dolovo i, prateći markacije koje se nalaze na stablima, stigao do sela.

Na početku sela, ispod krošnje divlje jabuke, uočio sam staru i razrušenu kamenu kuću, a deset metara od nje, na suprotnoj strani, još jednu takvu kuću. Bile su dosta velike, bez krovova te oguljenih zidova zaraštenima bršljanom. Nisam im se približavao, već sam lagano nastavio dalje.

Bilo je tiho, jako tiho, nisu se čule ni ptice ni cvrčci s obližnjih borova, već samo šum mnoštva skakavaca koji žive u velikoj travi pored puta. Laganim sam hodom stigao, barem sam ja to tako doživio, do centra sela gdje se  nalazi 5 – 6 kuća. Neke kuće su bile novije građe, možda sagrađene početkom 20. stoljeća, a neke stare i po nekoliko stotina godina.

Povijest Dolova nije se previše bilježila, već se u nekim knjigama spominje samo usput pa sam tako, u jednoj knjizi naišao na podatak o tamošnjem popisu stanovništva davne 1780. godine što znači kako je to mjesto stvarno staro.

Čim sam došao u centar, uočio sam jednu prelijepu kamenu građevinu koja je nekad služila kao staja za domaće životinje. Ušao sam unutra i ugledao stare stvari kakve se rijetko gdje mogu vidjeti poput velike bačve za vino te poneki razbijeni alat koji je ležao na podu … Strop staje je bio sagrađen od poprečnih drvenih greda koje su istrunule s godinama, a na njima, tj. na katu staje, nalazilo se sijeno koje je tu još od davnina i koje nitko nikad nije iskoristio.

Izašavši iz staje, krenuo sam u istraživanje ostalih kuća. Šetajući selom, posumnjao sam kako se ovdje očito dogodilo nešto jako grozno. Naime, po cijelom su selu razbacane stare stvari poput čizama, starog alata, pijata, pošade…, a moje sumnje su se potvrdile ulaskom u obližnje kuće. Bilo je tu razbacane stare odjeće, polomljenih starih kreveta, ormarića i štednjaka, obuće…, što li se tamo dogodilo nitko ne zna. Tko li je sve to uneredio, ni to se ne zna, no moguće su dvije stvari.

Prvo, svo to blago možda je uništio suvremeni čovjek kojemu je bila namjera pokrasti kuće i zlodjelo, a drugo, stanovništvo ovog sela vjerojatno je izumrlo, a godine su učinile svoje. Radije ću povjerovati u ovu drugu mogućnost, a i potkrepljuje ju pisani dokaz, kojeg sam pronašao u jednoj knjizi, a zapisano je ovo: “Kroz godine, otok Krk  je imao mnogo prebrojavanja stanovnika pa je tako, 1948. godine, Dolovo imalo 9 duša, 1953. samo 5, 1961. se broj popeo na 6, a 1971. bilo je jedva 4 duša.

Prema popisu koji se radio nakon 10 godina, tj. 1981. te poslije i 1991. godine, u Dolovu više nije bilo nikoga”.

 Nedaleko od tzv. centra sela pronašao sam nešto nevjerojatno! Pronašao sam očuvano kameno gumno (prostor u koji su ulazile krave i volovi kako bi svojim papcima gazili žito) promjera oko tri metra, a u blizini, na parceli koja je ograđena kamenim zidom, veliku rupu. Bila je duboka oko pet metara, a široka oko jedan metar. Iz nje je raslo veliko stablo obraslo mahovinom. Čemu li je služila, stvarno ne znam. Možda se unutra čuvala voda (kišnica) za domaće životinje.

Okolišem je prevladavala gusta šuma (borovi, šmrikovica, kupine, visoka trava, poneka smokva…), a bilo je i mnogo brijegova. Popeo sam se na jedan brijeg i uživao u pogledu koji je sezao na kopno, tj. na Crikvenicu i, čini mi se, selo Risiku.

Spustio sam se s brijega u selo i na kućama, koje su bile novije građe, promatrao razbijena stakla na malim prozorima. Krenuo sam k izlazu sela i u sebi razmišljao kako bi bilo lijepo, ovo idilično selo u šumi, obnoviti i urediti te mu vratiti život kakav je imao nekada davno.