tekst i foto: Marija Kukić
Zima je zavladala krajolikom. Izmjenjuju se sunce i kiša, snijeg i susnježica …
Oblaci igraju igru tjeralice s nebeskom vedrinom, magla s modrinom …
Ovog zimskog svitanja magla je odjenula svojim neprozirnim sivim plaštem sve oko sebe.
„Magla, magla svuda oko nas …“ pjeva neponovljiva Josipa.
Svjetiljke stidljivo žmirkaju prije odlaska na zasluženi danji počinak. Oči vozača uprte su u cestu, misli koncentrirane na vožnju jer magleno sivilo obavija sve. Gotovo da se ni prst ne vidi pred nosom.
Gdje to završavaju grane drveća?
„U magli su sve stvari ljepše.“ rekao je jednom Oscar Wilde.
Mnogi se ne bi složili s njim.
Jedino ogoljele krošnje drveća izgledaju čudesno i čarobno i kao da igraju igru skrivača u tom nepreglednom sivilu.
Ne bih se baš složila s time kako u magli sve izgleda ljepše. Pogotovo dok sjedim za volanom i razmišljam kako sve izgleda kao u “Zoni sumraka” te kako ne bih voljela u tom trenutku ostati sama na cesti 🙂
Lijepo mi je to, kada ne vidiš granice obzora,
kada je sve u sivilu gdje poneki
predmeti mogu izgledati sablasno dok im se
ne približimo. A svijetla kao da oko sebe imaju
kolobare u duginim bojama………