„Piknik“ Jure Pavlovića na 65. Berlinaleu
piše: Aleksandra Brnetić
„Ja sam neverovatno ponosan na sebe. Ponosan sam što sam uspio da snimim film kakav god on bio, a mislim da je fantastičan. Fantastičan je i zato što smo dospjeli na jedan od najvećih evropskih i svjetskih festivala.“, rekao mi je Emir Mušić kad smo razgovarali u foyeru festivalske kinodvorane Cinemax 1 nakon druge projekcije, za koju se, kao i za sve berlinalske projekcije, tražila karta više. Emir Mušić je đak prvog razreda Međunarodne (srednje) škole u Sarajevu koji bi jednoga dana rado u glumce, a u kratkom igranom filmu Piknik igra sina jednog zatvorenika.
Priča je to na čijem se kraju u grlu pojavi knedla, a oko zasuzi.
Petnaestogodišnji Ismir, u pratnji nadzornika socijalne službe (Senad Alihodžić), kasni u posjet ocu koji je u poluotvorenom zatvoru na Igmanu. Zaglavili su negdje na zakrčenim sarajevskim cestama pa za susret oca i sina ostaje samo 20 minuta. Obojica su u grču, jedva da se i pogledaju u 15 minuta filma, a kamoli da bi otvoreno i smireno razgovarali o sinovljevoj školi ili o tatinom ratovanju, ali zato sin na kraju šakom opali oca po nosu.
„U ovom našem filmu to nije tuča, to je više pokazivanje snage. Jer Ismir, dječak kojeg ja tumačim, u stvari trenira boks. I onda je on svojem ocu pokazivao što je naučio. Kad me već pitate da li su ovakve situacije moguće i u životu, kod nas, moram da Vam kažem da jesu. One su jedan od glavnih problema trenutno u našoj zajednici, i kod nas na cijelom Balkanu.“, samouvjereno kaže mladi Sarajlija.
Ili, kako bi rekao redatelj Jure Pavlović, koji je ovaj uspješan scenarij napisao s mladom bosanskom scenaristicom iz Sarajeva Džejnom Avdić: „Uvijek je zanimljivo kako u tim odnosima u obitelji nikad ništa nije jednostavno. Svi se volimo, ali izraziti tu ljubav, teško nam je.“
Oca, koji iza sebe ima i ratovanje protiv četnika – „tamo iza brda“, na svojim je profesionalnim leđima iznio Aleksandar Seksan, član ansambla Drame Narodnog pozorišta Sarajevo, znan iz kazališnih komada Richard III, Zločin i kazna, Woyzeck, Ćelava pjevačica: „Imam kćerku koja je Emirovo godište tako da dijelim iste strahove prema toj djeci, iste te želje i stremljenja, s tim da je tu u pitanju muško, pa onda to nekako još više usložnjava taj naš balkanski problem gdje očevi žele da su im sinovi jaki, snažni, samostalni.“
Piknik je na festival dovela Maryanne Redpath, umjetnička voditeljica Festivala za djecu i mlade, u novije vrijeme zvanog Naraštaj. Maryanne Redpath, Novozelanđanka, dvadeset je godina na čelu ovog festivala, a trideset u Berlinu. Smatra se globalnim čovjek s tri domovine, s Novim Zelandom, Njemačkom i Australijom. U Australiji je rodila sina koji sad opet tamo živi, a kći u Berlinu, netom prije pada zida. Kći je ostala u Berlinu.
U diskusiji na festivalskom Kampusu talenata, čiji je alumni i Jure Pavlović, Redpath je na glas razmišljala zašto je njegov hrvatsko-bosanski film uvrstila u konkurenciju programa Naraštaj 14plus: „Taj je film krasan jer nam u drugom planu donosi jako puno informacija. Jedna od tih je da je bio rat, druga da se samo po sebi razumije zašto je otac dospio u zatvor. Rat se ne vidi jer je on odavno završio, ali rat prožima cijeli film. S druge strane, u prvom je planu odnos između oca i sina i kako se oni međusobno razgovaraju, odnosno kako oni ne razgovaraju. I meni je prekrasna ta tema njihove međusobne (ne)komunikacije. Film je uravnotežen. Duboko nas se dojmljuje i ide u dubinu. S malo riječi, s malo slika, ali ide pod kožu.“
Za program Naraštaj natjecali su se filmovi sa svih strana svijeta. Od osamstotina prijavljenih i odgledanih Redpath je na kraju izabrala 14 dugometražnih igranih i 18 kratkih filmova. Sve su to filmski uradci o djeci i mladima koje život nimalo ne štedi. Ti mladi ljudi koji žive po kalmičkim stepama, ulicama Kabula ili visoravnima Lesota, na svojim plećima nose takav teret životne odgovornosti da se nama odraslima nameće pitanje: Kako to mogu izdržati?!
Pavlovićev film nastao je u zagrebačkoj producentskoj tvrtki Sekvenca. Za produkciju redatelj kaže da je nažalost bila mukotrpna, kao i postprodukcija: „Imali smo dosta problema u svim fazama, od metereoloških, logističkih i financijskih ali ponekad morate dati sve od sebe. U međuvremenu smo sve sredili jer smo dobili potporu od Hrvatskog audiovizualnog centra tako da ćemo naknadno moći isplatiti sve što treba.“
Ekipi u kojoj je za kameru bio zadužen Almmir Fakić, za montažu Dragan von Petrovic i za zvuk Marko Grgić i Vladimir Božić, HAVC-ova je potpora stigla kad su odradili gotovo cijeli posao.
„Na kraju smo došli do toga da predstavljamo film na Berlinaleu, na jednome od najvažnijih festivala na svijetu. To je nemjerljivo.“, kaže producent Luka Venturin ističući da se s ovim nastupom otvaraju nove mogućnosti.
„Kad ljudi čuju da nam je film u konkurenciji, bez obzira na to da li ih znamo već godinama ili smo ih tek sada upoznali, njihov se odnos odmah mijenja. Selektori festivala sad tebe traže, mole nas da im pošaljemo film na njihov festival. Sama ta činjenica da je film na festivalu, filmu otvara prostor za novi život i to mu znači puno, puno više nego da nije bio prikazan.“