U tisku je nova knjiga fra Joze Župića naslova “Zdravo Sinju, dilber cvijete”
piše: Joško Kontić/ u predgovoru knjizi
Fra Jozo Župić prvi put se kao pisac provozao današnjom Feratom u kolovozu 2013. kada smo prigodno prenijeli njegovu kratku priču Suze alkarića, prethodno objavljenu u knjizi Bauštelac.
Godinu dana poslije fra Jozo se ponovno zaputio na truckanje internetskim šinama, pa je kroz sljedeća četiri i pol mjeseca na Ferati objavio 35 novih priča i odlučio ih, uz još nekoliko prigodnih pjesama, spomena i popisa, objaviti kao knjigu.
Knjizi je dao naslov Zdravo Sinju, dilber cvijete i posvetio je svom rodnom Sinju i velikoj pobjedi nad Turcima, koju su prije 300 godina njegovi preci izvojevali uz pomoć svoje nebeske majke Čudotvorne Gospe Sinjske.
Obrada i objava fra Jozinih tekstova vrlo brzo postala mi je ugodan predah od svakodnevnih uredničkih obveza. Njegove nove priče čekao sam s nestrpljenjem nagađajući o čemu će u njima pisati. Onda bi ih s uživanjem čitao, predano tehnički obrađivao i trudio se pronaći fotografije koje će ih dostojno ukrasiti.
Kada je došao trenutak pisanja ovoga teksta, ponovno sam proputovao carstvom autorovih sjećanja u kojima ima i radosti i tuge i dobra i zla, ali ponajviše ljubavi prema ljudima i beskrajne odanosti zavičaju.
A u središtu tog sinjskog zavičaja uzdiže se povijesna utvrda Grad gdje je prije 300 godina iskovana ovdašnja povijest na kojoj potomci nekadašnjih vitezova i danas grade svoj identitet, gordo kročeći utabanim pradjedovskim stopama časti, domoljublja, vjere, oprosta i ljubavi.
Čitajući ovu knjigu, vidim fra Jozu kako stoji na staroj sinjskoj utvrdi pod kipom Majke Zaštitnice, a oko njega se isprepliću prošlost i svakodnevnica.
Gleda on tako rijeke hodočasnika koji se dolaze pokloniti Gospi, vidi i one koji su nekoć progonili taj pobožni puk i vlastiti narod, ali ne mrzi nego oprašta i zaziva blagoslov – za sve. Gleda i samoga sebe, dječaka koji s trnom u peti trči prema Pijaci kako bi vidio velikog Vladimira Bearu. Dolazi prekasno, tužan je i ne sluti da će Velikog Vladimira upoznati godinama kasnije kao ispovjednik njegove punice.
Do njega dopiru povici iz radoških ograda u kojima se praše briškula, trešet, trijumf i koncina, a mali kibici uporno upijaju svaki potez lokalnih meštara i snivaju kako će i oni jednoga dana u rukama imati prave karte talijanke. Hoda zatim grobljem sv. Frane – od groba do groba. Tu počivaju dirigent Ivelja, bubnjar Peko, kipar Ante i padobranac Jerko, sve njegovi Župići.
Zaustavlja se na mjestu gdje su vječni mir našli njegovi dobri roditelji Mirko i Mila. Prisjeća se alkarskog vojvode Vice Buljana, alajčauša Frane Bareze Šore, fra Josipa Ante Solde, učiteljice Danice Vidić…U mislima mu žubori Gorućica. Žene na njoj peru robu i poje blago, a u obližnjoj mlinici melju se pšenica i kukuruz. Crpi se voda iz javnog bunara i ulijeva u vučije koje se tovare na magarad i odnose kućama.
Djeca hvataju žabe i grdeline, a ispod Velikog mosta, u bistroj Gorućici, hlade se Tomaševići, Vučkovići, Budimiri…Malo dalje nalazi se Pazar. Odzvanjanju ljudski glasovi i miješaju se s revanjem, rzanjem, blejanjem i mukanjem životinja. Odrasli sklopljene poslove veselo potvrđuju stiskom ruke i zalijevaju u krčmi kod Zele, a djeca za sitnu naknadu pomažu splitskim mesarima tjerati krave i volove do Mojanke. U dane kada se ne trguje, Pazar postaje poprište ljutih balotarskih bojeva u kojima snagu i vještinu odmjeravaju junaci iz okolnih naselja.
Prisjeća se pisac i drvenih vrata kroz koja je kao dječarac ulazio u crkvu Gospe Sinjske. Danas na tom mjestu stoje velebna brončana vrata kojima je dušu udahnuo akademski kipar Stipe Sikirica. Na desnoj vratnici prikaz dolaska naroda iz Rame, na lijevoj bitka pod Sinjem 1715. godine. I četiri manja reljefa – naviještenje, rođenje, raspeće, uskrsnuće…A onda vidi kako se sinjska povijest razlijeva ulicama glavnog hrvatskog grada. Alkari u Zagrebu! Duša mu se puni ponosom, a misli hrle u djetinjstvo kada je čuvao alkarske konje, pridržavao koplja i kao svi sinjski muškići bacao čičke u djevojačke kose. Lete mu zatim misli u vrijeme kada po kućama nije bilo satova pa se jutro, podne i predvečerje prepoznavalo po Zdravo Mariji s Gospina kampanela. Dalmatinka se svojom sirenom oglašavala u šest ujutro, dva poslijepodne i deset navečer. A najvažnija sinjska vremenska mjera u to je doba bio Kamičak koji je zvonio tri minute prije svakog punog sata, a na puni sat otkucavao točno vrijeme. Pod Kamičkom, s desne strane, Peškarija. Tamo je mali Jozo Župić s materom odlazio kupovati ribu i još mu u ušima odzvanja Cakina vika: „Ribe, ribe, pet dinara kil, debele kao sir!“.
Osluškuje zvuke sinjske Gradske glazbe koji dopiru s Pijace uz koju ga vežu brojne dječačke uspomene. Posebno se sjeća dočeka Titove štafete. Sunce upeklo, štafeta kasni, pa mali Jozo s trojicom prijatelja odlazi do kina kupiti karte za kaubojski film. Ali neko ih je prijavio i uslijedila je kazna – šibe od kojih mu se dlanovi i danas žare.
S radošću se prisjeća kako je kao dječak nosio ocu marendu u Ciglanu, a tugom ga plavi uspomena na rudare stradale u nedalekom rudniku Ruduša. I danas, šezdeset godina poslije, moli se za njihovu sreću u prostranstvima svjetlosti i mira…
Onda opet vidi sebe kao dječaka, ministranta u crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske. Prenosi misal, ulijeva vino i vodu u kalež, pere ruke svećeniku i zvoni. Tako, služeći kod oltara, polako sazrijeva i donosi odluku da će i sam jednoga dana postati svećenik… S mješavinom tuge, ponosa i ljubavi spominje mučeništvo svoje brojne braće franjevaca koji su stradali zbog odanosti svojoj vjeri, svom hrvatskom narodu i svojoj hrvatskoj državi.
Tada mu se pogled i misli okreću preko Cetine, prema Otoku čijih je 140 vitezova, pod vodstvom župnika fra Stjepana Vučemilovića, svoju junačku žrtvu ugradilo u temelje velike pobjede nad Turcima pod Sinjem 1715. godine. A iznad Cetine vidi Kamešnicu preko čijih je vrleti puk daleke 1687. prebjegao iz Rame u ovu pitomu dolinu. Zamišlja tragove utisnute u kamenom putu kojim su prolazila kola sa slikom Majke od milosti, putu uz koji i danas raste posebna trava sa žutim cvjetovima…Na kraju se vraća iskonu, misli mu opet plove u djetinjstvo. Božić, obitelj, bor, slama, topla kužina i miris bakalara. Ukućani pjevaju U se vrime godišta, a onda Gospina zvona zovu na Ponoćku. Hladna sinjska Badnja večer,utabani snijeg, zvjezdano nebo, zvuk orgulja, prepuna crkva, božićne pjesme, raduje se narod hrvatski…
Nadajući se da sam uspio dočarati barem mali dio bogatstva koje krasi prelistane stranice ove grotulje radosnih i tužnih sličica o poznatim i zaboravljenim ljudima, ostaje mi samo zaključiti kako je Zdravo Sinju, dilber cvijete još jedan dokaz beskrajne ljubavi fra Joze Župića prema njegovom Sinju kojemu je i posvetio ovu knjigu.