piše: Marija Matijašević
“Marica ajde idemo na Carenku, rublje prati, a posle se možeš kupati. Ja ću povesti tačke i u korito ću nametati rublje, pa ćeš učiti prati. Rublje se mora klopati po koritu tako da na kraju bude naborano, i stalno ispirati, najprije jednu stranu, pa onda drugu, dok ne ide čista tvrda voda, ne smije biti bljutavo.”
Tako bi mi rekla mama.
Mjesečno se rublje parilo, i pralo, pa ispiralo. Bilo je i domaćeg sapuna, koji se kuhao od otpada zaklane svinje, i laguštanja.
Kada smo došle na čistu rijeku, voda je blistala, školjkice se valjale, pijesak je blicao, mogla se rijeka piti. Mogla se tada i pregaziti, bila je duboka do gležnja. A tek topla, vruća!
Mama je potražila malo dublju vodu, gdje bi na bajeru našla mjesto za korito i da joj drugi ne mute vodu. Ja sam se najprije okupala, pognjurila, valjala se po pijesku, tražeći lijepe očaravajuće školjkice. Nitko tada nije ni znao, da je baš tu bilo Panonsko more.
Mama je prala rublje, a ja sam se igrala sa drugom djecom. Na kraju mi je mama ostavila neki lakši komad veša za isprati. Jer šliferi i plahte su bili, preteški za mene.
No, nikada nisam zaboravila moju rijeku Obžev i Carenku. Bio je tu i stari most, sa kojeg su hrabri dečki, skakali u vodu.
Danas sam otišla na Carenku, nakon 50 godina, sa jednim rođakom, jer sama više ne bi našla Carenku.
Nema više mosta, ni čiste rijeke.
Ali na što sam jako ponosna, konačno sam se izborila, nakon 10 godina pisanja i skupljanja peticije, da su moju dragu rijeku propustili!
Sada je njeno korito plitko, i neuredno. Jadno izgleda. Bila je zaustavljena, više od 40 godina.
Sada bi trebalo očistiti korito, posaditi drveće po obali i metnuti klupe, te stupove za rodina gnjezda.
I most, samo za pješake i bicikliste.
I eto ti raja!