Nismo dali potpis za referendum? Nema onda sutra kukanja!
piše: Dražen Radman
”O ljudima, dakle, i o njihovu moralu ovisi opstanak i vlade i države i naroda.
A svaki postojeći sustav, ja sudim po njegovu plodu, a taj se najjasnije
pokazuje u moralu i blagostanju naroda.” (Ante Starčević)
Gotovo svi znamo da je Građanska inicijativa ”Za referendum”pokrenula akciju prikupljanja barem 382 000 potpisa kako bi se mogao održati referendum, čiji bi se zahtjevi sveli na dvije glavne točke:
1. Za pokretanje referenduma dovoljno je prikupiti 5 posto potpisa, a ne 10 posto kao do sada
2. Prikupljanje potpisa treba se i nadalje organizirati na javnim mjestima (ulice, trgovi, veliki trgovački centri …), a ne isključivo u uredima državne uprave, kako vladajuća stranka predlaže novim zakonom
Prikupljanje potpisa je počelo 30. svibnja, a završit će 13. lipnja. Navedeni zahtjevi imaju za cilj da pokretači nekog budućeg referendumskog pitanja mogu danas-sutra lakše nego do sada prikupiti potreban broj potpisa. Time bi provođenje referenduma, s pitanjem koje inicijatori smatraju važnim za oblikovanje boljeg i kvalitetnijeg društveno-političkog života, postalo dohvatljiv instrument u rukama svih građana Hrvatske.
No, s novim zakonom o referendumu, kojeg će Vlada staviti na glasovanje, prikupljanje potpisa u državnim uredima išlo bi kudikamo teže, unatoč produljenom roku za njihovo prikupljanje. Broj ureda, naime, ne bi bio ni približan broju mjesta na kojima su se do sada prikupljali potpisi. Gužve i redovi bi bili veliki, a onda bi dio građana odustao od namjere davanja potpisa, jer ne bi imali dovoljno vremena za čekanje. Pogotovo ukoliko državni uredi ne bi radili ni subotom ni nedjeljom, kada ljudi imaju nešto više slobodnog vremena.
Osim toga, ako bi se tijekom radnog tjedna potpisi prikupljali od 8 – 16 sati, zasigurno bi dio potencijalnih potpisnika bio spriječen iz objektivnih razloga, tj. nemogućnošću izostanka sa svog radnog mjesta. A dio starijih ljudi ne bi baš jednostavno mogao pješice prevaliti put od par kilometara do prvog državnog ureda. Nema svatko mogućnost prijevoza, a taksi za mnoge i nije baš jeftin.
Tu ne treba zanemariti ni to što dio glasačke populacije ima respekt, da ne kažem bojazan i zaziranje od državnih institucija, kao i općenito nepovjerenje u vladajuće strukture, s obzirom na udio njihovih ‘zasluga’ za stanje u kojemu se nalazimo.
Dakle, vladajući drže da tijekom prikupljanja potpisa mora biti reda. A gdje će, je li, biti reda nego u uredima državne uprave, zar ne? Gotovo je dirljiva briga političkih struktura da narodu omogući dostojanstvenu, civiliziranu demokraciju u ovoj našoj sasvim lijepo u(ne)ređenoj domovini.
Prigovori inicijativi za raspisivanje ovog referenduma dolaze ne samo iz redova (trenutno) vladajuće stranke nego, eto, i iz oporbenih stranaka. Sve su one zajedno, je li, u velikoj brizi kako spriječiti ‘poplavu’ različitih referendumskih pitanja jer, iskreno, ne bi bile sretne da se potreban broj prikupljenih potpisa spusti na nekih 200 000. Valjda ne bi htjeli da narod dođe u priliku da ih kojekavim ‘škakljivim’ ili ‘sumnjivim’ pitanjima nepotrebno uznemirava. Jer, doista, svi znamo da nema ni jednog razloga da itko sumnja u odgovoran i savjestan rad legalno izabranih vlasti.
Tako, na trenutke imam dojam kao da je kudikamo više političarima stalo da skroje ‘optimalnu mjeru’ demokracije, nego samim građanima. Oni, očito, toliko poznaju mentalitet i navike svog voljenog naroda, da mu ovim visoko postavljenim ograničenjima, zapravo pomažu da shvate kako je djetinjasto da se ‘razbacuje’ pustim referendumima kao dječjim igračkama.
No, u svezi s tim, postoji i nekoliko problema. Naime, kad ‘biračko tijelo’ previše stisneš i ne daš mu dovoljno prostora ‘za disanje’, odnosno kad to ‘biračko tijelo’ držiš pijunima s kojima igraš svoju (šahovsku) igru, onda nikad ne možeš znati hoće li se ili kad će se koji pijun oteti kontroli. Ne možeš nikada znati hoće li među njima biti onih koji će, očajni zbog ‘nedostatka elementarnog zraka’, u nekom trenutku ‘eksplodirati’ pa nekog na toj ‘šahovskoj ploči’, ne daj Bože, ‘počastiti pićem’ – Molotovljevim koktelom ili nečim sličnim.
Zato bi, kad bi bilo malo više mudrosti i poniznosti, svakom političaru bolje bilo da gleda kako da najprije služi svome narodu, a ne kako da ga omami i ovlada njime.
U subotu navečer, 13. lipnja, ističe rok za prikupljanje potpisa. Ako je barem jedan čitatelj ovog članka potaknut na odluku o davanju svog potpisa podrške referendumu, ‘vridilo je’. Ipak, ako ne bude prikupljeno dovoljno potpisa, onda nema opravdanja za neko sutrašnje ‘grintanje’ i kukanje kako živimo u zemlji u kojoj ‘nema šanse da se išta promjeni’.
Ponekad nisu za sve krivi ‘oni gore’. Ponekad ‘oni dolje’ trebaju učiniti tek nešto malo da se, moguće, i puno toga promjeni. Ali, ovo je već stvar našeg duha, koji vapi da progleda i bude zaista slobodan i osokoljen, a ne zarobljen, slijep i utučen.
”Ali na koga svoj pogled svraćam? Na siromaha i čovjeka duha ponizna,
koji od moje riječi dršće …” (Izaija 66:2)